Igre su iza nas, para taekwondo premijerno je održan u Tokiju, a Hrvatska je pokazala zašto je više od 10 godina u samom vrhu tog sporta, a i cijelog parasportskog pokreta. Nakon 3 izuzetne borbe naš borac u grad pod Marjanom donio je povijesno srebro s ljetnih Paraolimpijskih igara!
Ivan Mikulić odlučio je podijeliti s nama pokoju riječ o svojemu nastupu, kakvu je podršku dobivao i koliko je truda uloženo u ovaj rezultat. Isto tako izbacio je iz sebe sve ono što boli parasportaše kako u Splitu, tako i u Hrvatskoj. Ekskluzivno vam donosimo intervju s našim najproslavljenijim para borcem svih vremena!
Ivane, čestitke na ovom vrhunskom uspjehu! Kako se osjećaš? Jesi li zadovoljan Igrama?
Osjećaj je super, ne mogu još reći da su dojmovi slegnuti. Zadovoljan sam nastupom, sve je prošlo kako smo planirali. I prije nego je samo natjecanje krenulo dogovor je bio da borba za broncu ne dolazi u obzir i ta misao vodila me cijelim turnirom, a najviše u polufinalu protiv najbolje rangiranog svjetskog borca. Ta polufinalna borba prošla je glatko. Osim prvih sekundi, cijelo vrijeme sam vodio i pokazao nadmoć. 28:9 je rezultat kojim sam osigurao finale opušten i spreman.
Moram priznati da do sada nikad nisam imao bolji osjećaj da ću biti u finalu i eto, ostvarilo se. U finalu je bilo gusto, da smo mogli bolje, mogli smo. Neke su bile greške s moje strane da vam budem iskren, nekad pod pritiskom popustiš i ode meč na drugu stranu. S druge strane malo me zasmetalo i suđenje koje u finalu nije bilo korektno, što se ne bi smjelo događati na ovako velikoj smotri. Ali, nema veze, ovo je velika promocija za parataekwondo sport!
Čak je naš Savez dobio službenu čestitku krovne organizacije i zahvalu što smo ovim rezultatom ispisali povijest.
Kakav ste tim imali oko sebe i tko vam je bio podrška?
Neki ljudi kažu, pravdat ćemo se u Tokiju, ići po zlato. Mi se nemamo nikome pravdati, zadnjih 10 godina kontinuirano “pravdamo rezultat”. Svjetsko zlato, tri europska zlata, sveukupno 10 europskih i svjetskih medalja. Toliko dugo držati status jednog od najboljih teško je, i zato smo svjetska velesila u ovom sportu.
To je sve rad i trud prvenstveno moga taekwondo trenera Mladena Tomića, kondicijskog trenera Gorana Orlova, ekipe iz Fiziosporta, nutricionistice Dragane Olujić, sportske psihologinje Vedrane Radić Brajnov i svih drugih kojima ovim putem javno zahvaljujem.
Ovo nije samo moja medalja, ovo je medalja mog tima, obitelji, prijatelja. Ovo je sve za vas. Ne mogu vjerovati koliko ljudi je grizlo nokte zbog mene, ustajući u 5 i pol ujutro da bi mogli gledati na svom mobitelu kako se rezultat mijenja iz boda u bod. Svima bih vam htio zahvaliti, to mome treneru i meni najviše znači!
Je li ti žao što te se nije moglo podržavati putem velikih ekrana? Što misliš o cijeloj toj situaciji?
Mislim da je to sramota. Olimpijske su se pratile, Paraolimpijske nisu. Cijelo vrijeme se priča o izjednačavanju statusa sportaša s invaliditetom i standardne konkurencije, a to su samo puste priče. Iskreno, jedino što me tijekom cijelih Igara rastužilo, uvrijedilo i naživciralo jest taj status koji nam je pripisan.
Cijela paraolimpijska zajednica u Hrvatskoj, mi sportaši, njihovi treneri, obitelji i prijatelji nisu nas mogli pratiti na najvećem natjecanju naših života. Ne znam kako je moguće da se otkupe prava, a prijenosa nema!
Razočaran sam i ljut, kao i svi ostali. Ne možemo vjerovati da je tako ispalo. I sada dok razgovaramo nakon Igara sama pomisao me ljuti. To je tolika diskriminacija i omalovažavanje sporta osoba s invaliditetom. 7 medalja, nikad više na jednim Igrama dokaz je da se gazimo, trudimo da opravdamo i vaša i naša očekivanja, a naši to nisu mogli pratiti.
Jeste li zadovoljni statusom u Splitu? Može li se nešto poboljšati?
Ova tema mi je velika rak-rana. Slične stvari događaju nam se i u našem gradu. Načuo sam da je izgleda parasport u Splitu svrstan u status rekreativnog sporta!?
Pa nisam baš znao da se u rekreativnom sportu osvajaju Paraolimpijske medalje, to mi stvarno nije jasno. Za usporedbu sa Zagrebom, u kojem je parasprot uvršten među vrhunske sportove, njihovi sportaši dobivaju puno bolju financijsku potporu da bi mogli raditi i razvijati se.
Od cijelog gradskog proračuna grada Zagreba 8 i pol milijuna kuna otišlo je u vrhunski sport, a mi u našem gradu kao “rekreativni sport” dobili smo doslovno 0 kuna!
Dino, Anđela i ja donijeli smo vrhunski rezultat gradu, i stvarno se nadam da ova informacija koju sam načuo nije istinita. To bi stvarno bila sramota za grad i za splitski sport. Ako je istina, onda se stvarno nadam da će se to momentalno ispraviti!
Pokrenuli smo prije Igara temu o pločama na Zapadnoj obali. Možete li nam dati svoje viđenje te situacije?
Drago mi je što ste započeli tu temu prije samih Igara, jer mi ionako nemamo baš puno medijskog prostora da izrazimo svoje mišljenje.
Svi smo u međusobnom razgovoru u Tokiju izrazili želju da bi svoje ploče htjeli vidjeti na Zapadnoj obali. Antonija Balek, Anđela Mužinić, Dino Sinovčić i ja. To su 4 ploče za grad Split. Ako ljudi smatraju da ne zaslužujemo biti tamo, da naš rezultat nije dostojan priznanja, onda najbolje i da ne budemo. Smatram da je ta odluka na njihovu sramotu.
Ubrzo se postavljaju nove ploče iz Tokija, vidjet ćemo hoće li se naša priča opet progurati “pod tepih” kao i inače, ili će se to nadamo se promijeniti.
PARAOLIMPIJCI - SPORTAŠI DRUGOG REDA? Zašto imena splitskih paraolimpijaca nisu na Zapadnoj obali?
U 21. stoljeću svi se “busaju u prsa” u pričama o ravnopravnosti, zaštiti prava svih manjina, a sve što je vezano uz osobe i sportaše s invaliditetom gura se “pod tepih”. Mi se s time godinama u gradu borimo i borit ćemo se da to bude drugačije.
Naša obitelj i prijatelji znaju koliko se trudimo da budemo tu di jesmo i da ostvarimo svoje snove. Jednom u 4 godine imamo priliku pokazati Hrvatskoj i Splitu da smo vrhunski sportaši i zbog toga se nadam da će se ta nepravda ispraviti.
Još jednom ponavljam da se iskreno nadam da su glasine o financiranju parasporta u Splitu neistinite. Nama sportašima Igre su završile, a sada ćemo nastaviti svoju borbu za ravnopravnost u društvu.
