Pjevati u nekoj grupi u kojoj je svaki od pjevača sjajan, to nekako dođe kao da izgubiš ime i prezime, i znaju te te kao jednog od.
I kao… sve znamo o svakom, a zapravo znamo malo.
Tako sam i ja bio u dvojbi, kako započeti razgovor s Markom Pecotićem. Početi od Iskona, pa sam razmišljajući malo ipak zaključio da bi bilo bolje od iskona.
Znam da mu je majka bila (i ostala!) odlična pjevačica, ali je odustala. Znam da je po ocu Korčulanin, pa je već taj podatak dovoljan da se krene pjevačkim putem s valjanom i dokazanom vizom.
Kad se rodila ideja, ta misao; Ja ću biti pjevač!?
- Moje pjevačko iskustvo kreće s vrtićem i pjesmom „Kišobran za dvoje“. Kasnije na školskim priredbama, nakon toga Srdelice. Onda u srednjoj školi krećem u Zbor Gospe o' Zdravlja. Nakon toga kratko u zboru Floridus, odakle je i potekla klapa Iskon i logičnim slijedom postao sam službeno prvi tenor klape Iskon. Eto, to bi bilo u kratkim crtama od iskona. Ostalo je povijest. Ja sam duboko u sebi uvijek znao da ću biti nešto, ali da ću biti baš pjevač –nisam imao jasnu sliku. Tek nakon tri ili četiri godine pjevanja u klapi, skužio sam da je to moj, pravi put za mene - biti pjevač! Jer tu sam doma, to me ispunjava i tako najlakše dopirem do ljudi.
Neprikosnoveni Oliver
Zašto je sve teklo u družini; od Iskona, Četiri tenora… Zašto se nikad niste vidjeli u nekoj pjevačkoj karijeri kao solist, premda je bilo i ima takvih istupa?
- Biti u grupi je kudikamo lakši i manje odgovoran put. Ali sada, napokon za prošli Uskrs, odlučio sam ponovno krenuti na put samostalne pjevačke karijere, koju vjerojatno prati i karijera 4 tenora. Dakle, od Uskrsa nisam više član klape Iskon i uživam sa svojim bendom i solo nastupima, kako na vjenčanjima tako i na svim različitim eventima i zabavama. 4 tenora su ipak najistureniji i najizgledniji projekt, ali isto tako može se lako uklopiti solo karijera.
U jednom televizijskom razgovoru ste rekli, otprilike „Pjevati kao Oliver, to bi bilo kao neki korak, htijenje ka nečemu velikom“. Ili sam možda krivo razumio?
- Pjevati kao Oliver je značilo stremljenje ka savršenstvu i nečemu što mi iz ove perspektive izgleda nedostižno, ali i kao nešto što će mi uvijek biti zvijezda vodilja. Jer je on i daje neprikosnoven.
Vlastite play liste
Koja pjesma vam je najviše legla od pustih pjesama otpjevanih do sada? Jesu li to talijanske kancone, je li to možda Di Capua „O sole mio“ ili…?
- „Mamma son tanto felice“ mi je sada najdraža, jer je pjevam svojoj majci. To je tako trenutno, ali naježim se i na svaku drugu pjesmu i ona mi tu večer bude najdraža. Jednom sam se naježio na „Take me home, country roads“. Bila je pogođena u pravom trenutku i pravoj ekipi.
Jeste li razmišljali i o kazalištu, operi, opereti? Tamo su tenori važni i traženi, pa recimo… Tonči u Splitskom akvarelu? U opernom zboru?
- Pjevanje u kazalištu je veliki izazov i nije isključeno. Za pravu ponudu i pravu ulogu ja sam uvijek spreman. Izazovi me pale i što su teži, to mi je draže i slađe.
Bilo je pjesme i vrhunskih izvedbi. Sjajna mi je ona Mamma son tanto felice, a mama sjedi na Peristilu i uživa. A imao bih ja još puno pitanja…
- Pitanja, sva su otvorena i dobrodošla. Ali, jednostavno pitanje svih pitanja je kako ostati svoj a opet se svidjeti većini? Jer, u konačnici ono što radiš bitno ti je da ljudi to prepoznaju i podrže. Ne ići pod svaku cijenu, ali pustiti ljude da uživaju u glazbi, kakva ona god je, a ne ih učiti da je glazba koju ti izvodiš najbolja. Uvjeren sam da svaki čovjek ima svoju play listu i tvrdi da je ta najbolja na svitu, i da je baš to ono što vrijedi. Zato sam oprezan kad pričam s ljudima o muzici jer je to prilično subjektivna stvar, a time i podložna raznim prepirkama. Izbjegavam te teme i kažem ljudima da se opuste i da uživaju u onome što ih čini sretnim.
Pa makar to bila pjesma „Miki Milane“!
