Kada čujete ime Dora, pitate se koja? Kada čujete Marija, opet koja? Kada čujete Ana ili Marija, ne znate koja? Ali, kada vam netko spomene Ava, ne postavlja se to pitanje... Ne samo zbog rijetkog imena, već i njene osobnosti.
Dugi niz godina pratimo njezino sudjelovanje u mnogim realityjima, no moram priznati da me ta vrsta programa ne zanima previše, ali kada bi ona bila prisutna, bacila bih oko jer baš nikada nikoga nije ostavila ravnodušnim.
Nema novina u kojima nije bila spomenuta, nema događaja na koji nije bila pozvana. Nikad nisam osjetila potrebu napisati koju riječ o njoj do prije par dana.
Listajući po internetu, izleti mi video na kojem Ava, otvoreno iskreno priča o svojim problemima. Gledam, slušam i ne vjerujem da tako mlada osoba može nositi toliki teret, a još fascinantnije je to da se otvorila pred javnošću znatno širom od hrvatske.
Susrele smo se, a gdje nego kafiću, prokomentirale moju šupljikastu majicu i njenu jaketu s uzorkom tigra, kakve ja obožavam. Zatim smo krenule.
Zašto alkohol?
- Došli prisjednički izbori, korona i vratila sam se u Split. Radoholičarka sam, cijele dane provodila u kući, bilo mi dosadno i krenula. Nisam ni u snu mislila da od toj jednog gutljaja mogu doći do ovakvog problema. Živjela sam takav život da je svugdje oko mene bio alkohol, ali uvijek je bila zabava, nikada nisam prešla granicu. Dok me Split uništio, ne Split, već nerad u Splitu.
Zašto dajete detalje iz života "na pladnju" znanim i neznanim ljudima?
- Zašto ne? Ja sam takva, da i pokušam nešto prekriti, ljudi bi osjetili neiskrenost. Ne mogu ja to! Znam, da ovo moje nije dobro, ali za mene je jedini način.
Vratimo se na dane Beograda i sve što si radila.
- Radila sam na dvije televizije, imala svoju izložbu slika. Napisala sam knjigu „Ja nomad“ koja je imala niz premijera po cijeloj bivšoj zemlji. Snimila sam dvije pjesme i onda više nisam imala minutu slobodnog vremena. Odjednom poslije petnaest godina velikog rada, nestane sav posao oko mene. Ja sam sa osamnaest godina otišla u Zadar studirati i više ovdje nikoga nisam poznavala, društvo se raspalo. Davno su bile osamnaeste!
Moj se problem nije ni po čemu primjećivao, niti po kilaži, tek zadnju godinu dana, da bi kulminiralo pred ovo ljeto. Tri mjeseca nisam izašla iz kuće, prvi izlazak je bio kod psihoterapeuta, dr. Mraza.
Koliko je tvom problemu kumovala korona-depresija?
- Svi me to pitaju i u Beogradu, nikakva depresija. Priznajem, bilo je tu monotonije, za mene je to depresivno, i vjerojatno dovelo do ovoga. Alkohol mi je ispočetka davao adrenalin, umjetni aktivni život, kakvi sam godinama vodila. Ali veoma brzo sve mi je postalo ravna crta. Ništa me nije zanimalo, samo kako ću kupiti alkohol.
Bila bih budna do duboko u noć, čujem vani turisti viču, svi radosni, a ja najnesretnija osoba na ovom svijetu. Ujutro se budim, kriza, ruke mi se tresu, svi su mi neprijatelji. Ja nisam imala veselju u alkoholu, on je izvlačio najgore iz mene. Sviđa mi se Vaš izraz „alkoholni demoni“ baš je tako bilo. Užasni demoni u meni i oko mene.
Jesi li bila spremna za život pred kamerama, za život toliko izložen javnosti?
- Moji prekrasni roditelji upravo sebe krive za to, nikada me nisu gurali u taj svijet, već su vidjeli koliko sam sretna i oni su bili sretni uz mene. Ako ćemo iskreno, ni oni nisu bili spremni. Sve nas je to pogodilo, ali hvala Bogu nismo se izgubili.
Poznajete moj odnos sa ocem, ali moja majka Sanja je uvijek u sjeni, drugačija je od nas dvoje. Njezina briga i ljubav mnogo mi znače.
A sarme i njoke?
- To posebno, godinama kuha meni i ocu. Ona kao svaka majka kroz hranu pokazuje ljubav svom djetetu. Po ovome kako mi kuha, puno ljubavi dobivam. Hvala joj!
Kako je prošao boravak na Rabu?
- Kada sam obavila razgovore sa psihoterapeutom, bio je izbor između Raba i Sestra milosrdnica. Kako je bilo ljeto, ja sam od onih koji obožavaju more i kupanje, izabrali smo Rab, ali kako sam nepopustljiva, odlučila sam se neokupati, ali izliječiti sebe, jer je bilo pitanje, alkohol ili moj život. Bila sam primjena na inson terapiju, pošto sam javna osoba bila sam na odjelu forenzike, gdje sam imala svoj apartman i svu potrebnu njegu. Naravno, mora postojati strogoća zbog psiho terapije. Režim je dizanje u šest i trideset sati, doručak, terapija, zaključavanje soba, ako si dobar imaš sat vremena šetnje. Moram reći da imam pozitivno iskustvo i zahvaljujem svima koji su vodili brigu o meni, naravno stekla sam mnoge prijatelje na Rabu. Zanimljivo svugdje ima simpatija, tako da ni tamo ne nedostaju takve emocije.
Poznavajući tebe, je li nova knjiga u glavi ili već lagano dobiva obrise?
- Naravno, zvati će se „Konačni obračun“, i bit će nastavak moje autobiografije.
Kako i kada se dogodio taj trenutak kada si sebi rekla: "Gotovo je, moram se ići liječiti"!?
- Ne znam kako sam smogla snage, jer sam stalno pokušavala sama i bila uvjerena da to mogu, mogu, mogu… Onda sam shvatila da mi treba stručna pomoć jer je kap prelila čašu. Postala sam svjesna da mi možda neće presudit jedna čaša, već jedna kap, samo jedna kap me dijelila od smrti. Znamo da je ženski alkoholizam tri puta jači nego kad su muškarci u pitanju.
Kada bi dobila svoju dozu, kako si se osjećala?
- Bila sam orijentirana, ali mi je sve bilo ravna crta, nisam imala nikakve napadaje, nisam imala volje niti ustati iz kreveta, samo čekati kada će se otvoriti dućan. Tresle bi mi se ruke, cijelo tijelo.
Koliko ima da si izašla s liječenja?
- Dva i pol mjeseca, moram priznati da sam pri izlasku bila izgubljena, sve mi je bilo novo i nepoznato, a to je bio moj grad. Uspjela sam se tri puta okupati, bila mi je jača terapija, poslije mjesec dana krenula sam po kavama, lagani izlasci, ne noćni već priroda. Sad sam zadnjih mjesec dana i putovala, bila sam u Beogradu, gdje sam i snimala, posjetila sam i Zadar, sada se puno, puno bolje osjećam.
Poslije svega što se dogodilo, koliko ima one Ave prije pet godina, kad je bila na vrhuncu?
- Naravno da je ostalo, ne možemo mi dijete u nama promijeniti, ali ova sadašnja Ava, je zrelija, samostalnija, odgovornija. Vidim sve svoje greške, žao mi je što sam naudila prvenstveno sebi, a onda i ljudima koji me vole i bili uz mene.
Ostalo je puno one Ave koja nas razveseljava...
- Hvala Bogu, sada razveseljavam i sebe.
Imaš li želju vratiti se poslu kojim si se bavila prije korone?
- Imam želju, još prije šest godina, kupila sam pjesmu i sada trebam snimiti spot. Ali, otac me prati u stopu (pogled u njega uz blagi osmijeh) ja živim za rad, moja radost je u poslu kojeg volim.
Mnogo si putovala, gdje ti je bilo najljepše?
- Jedan sam veliki posao odradila i oca sam iznenadila putovanjem deset dana na Siciliju. Bože, što je prekrasna!
Za kraj me zanima kakve si ciljeve sada stavila pred sebe?
- Knjiga, snimanje spota, ali ako ću bit iskrena, da upoznam osobu koju ću ja voljeti, a on mene obožavat. Uspjeh je veoma potreban egu, a ljubav srcu i duši.
Veliko bravo, draga curo, na hrabrosti i hvala na iskrenosti!
Ništa mi nije odgovorila na ovo jer smo odmah krenule na sasvim druge - zajedničke teme, a to su moda i pisanje knjiga. Moram priznati, da ju je uz svu mladost život isklesao iskusnijom nego što mlado biće treba biti.
Sretno, Ava!
