Uporan, uporan i uporan - to bi bila osobna iskaznica Alena Juginovića, postdoktoranda na Medicinskom fakultetu na Harvardu. Rođen je i odrastao u Splitu, gdje prije dvije i pol godine završio Medicinski fakultet. Sve je bilo očekivano u njegovom životu, ali da će tako brzo dospjeti do prestižnog Harvarda - nije se nadao.
- Sigurno ne bih radio na Harvardu da nije bilo jednog nevjerojatnog spleta okolnosti te ogromne potpore roditelja, prijatelja i kolega kojima sam vječno zahvalan.
Kako si došao na Harvard?
- U rujnu 2019. sam bio na kliničkom programu u Teksasu u bolnici za istraživanje i liječenje raka MD Anderson Cancer Center. Bilo je izuzetno iskustvo učiti od vrhunskih liječnika na odjelu neuroonkologije te sam tamo imao oko tjedan dana slobodnog vremena. Postavio sam si tada pitanje, pošto sam već u Americi, zašto da ne posjetim najbolja sveučilišta svijeta kao Harvard, Stanford, MIT, Columbia? I jednostavno sam poslao e-mail profesorima na tim sveučilištima koji se bave područjem koje me zanima ukoliko bi bili slobodni da mi pokažu laboratorij da mogu što više naučiti. I svi su odgovorili da slobodno dođem! Tako sam sjeo u zrakoplov i u 5-6 dana obišao nekoliko gradova na dvije američke obale i sjećam se dobro dana kad sam sletio u Boston. Imao sam nešto više od 24 sata u gradu, a već idući dan mi je bio autobus za New York. Došao sam s ogromnim oduševljenjem na Harvard gdje me profesorica vrlo srdačno dočekala te smo odmah otišli u ured. Pričali smo ukupno oko 3 sata o tome što sam radio u Hrvatskoj, o neuroznanosti, njenim istraživanjima i slično te mi je nakon 30 minuta kratko prošlo kroz glavu da ovo izgleda kao intervju za posao - što mi se činilo nemoguće. Nakon razgovora smo obišli laboratorij te se vratili u ured i tu su se dogodile najšokantnije minute u mom životu kada mi je ponudila poziciju da radim u laboratoriju. Malo je reći da nisam mogao vjerovati. U šoku sam propustio autobus za New York, te je trebalo nešto vremena da shvatim što se dogodilo. Vratio sam se u Hrvatsku te nakon nekog vremena s oduševljenjem prihvatio poziciju i evo me sada tu još dvije godine.
Čime se baviš, sto proučavaš?
Najkraće rečeno, bavimo se proučavanjem mehanizama kako loša kvaliteta spavanja utječe na zdravlje, i to prvo u životinjskim modelima. Pošto je loša kvaliteta spavanja povezana s povećanim rizikom za brojne kardiovaskularne, metaboličke, neurološke i druge poremećaje, želimo vidjeti detaljne mehanizme ovih promjena. Gledamo razlike u životinja koje spavaju normalno i onih koje spavaju loše u pogledu crijevnog mikrobioma (mikroorganizama u crijevima), upalnih i metaboličkih faktora, propusnosti crijevne i krvno-moždane barijere i razina oksidativnog stresa u crijevima za koji se pokazalo da ima značajnog utjecaja na skraćenje životnog vijeka u našem nedavno objavljenom radu. Također, proučavamo sada i razlike u kvaliteti spavanja između životinja koje jedu normalnu hranu te hranu s većim udjelom proteina, masti, šećera i slično. Cilj svega je da promjene i mehanizme koje otkrijemo u životinja primijenimo u ljudi da bismo pomogli smanjiti rizik za brojne bolesti kod osoba koje kronično slabo spavaju.
Kako izgleda tvoj tipični radni dan?
- Iako je to gotovo kliše za reći, ali ovdje baš i nemam tipični radni dan. Obično se budim negdje oko 6:15 do 6:30 nakon čega odradim stvari za projekte koje radim s kolegama iz Hrvatske i SAD-a koji se u načelu tiču znanstvenih radova, projekta Hot Science Balloon kojim stvaramo globalnu virtualnu znanstvenu zajednicu te povezujemo studente i znanstvenike diljem svijeta, pisanja knjige o medicini spavanja i slično. Zatim odradim za laboratorij ukoliko je nešto moguće od kuće te oko 9:30 – 10:00 idem na fakultet gdje radimo eksperimente, diskutiramo rezultate i buduće korake te slušamo predavanja ili imamo sastanke. Obično sam oko 19 h kući te u pravilu otiđem trčati oko sat vremena, te nakon povratka nastavim raditi na projektima do oko ponoći, te zatim na spavanje. Tako otprilike bude cijeli tjedan, uključujući vikende, iako ovisno o eksperimentima može vrijeme varirati. Uvijek se u međuvremenu javim barem porukama prijateljima, kolegama i obitelji iz Hrvatske, iako će oni sigurno vidjeti da nisam najbrži u odgovaranju na poruke!
Koje ti je najveće iznenađenje na Harvardu?
- Harvard je jedna fenomenalna i posebna sredina što se tiče i same povijesti i ljudi koji rade ovdje. Ono što me najviše pozitivno iznenadilo je pristupačnost brojnih profesora i studenata koji su vrlo otvoreni za razgovore i pomoć oko eksperimenata ili drugih stvari. Mislim da je to vrlo važno, osobito u ovakvom ambijentu gdje imate svjetske stručnjake iz raznih područja na gotovo svakom koraku. Također, fakultet je organizacijski na iznimnoj razini, kao i cijelo sveučilište.
Misliš li da mladi studenti iz Hrvatske mogu konkurirati studentima na Harvardu?
- Apsolutno! Razumijem da na prvu izgleda da je to teško usporediti, no itekako naši studenti mogu ovdje konkurirati. Istina, studenti su ovdje izuzetno ambiciozni i samomotivirani te se već sada vidi da su brojni od njih budući lideri u svojim područjima. Imao sam priliku raditi s izuzetnim studentima iz Hrvatske te mogu sa sigurnošću reći kako naši mladi imaju veliki potencijal. Drago mi je kada mi se ljudi iz Hrvatske javljaju te kada im mogu barem malo pomoći u nečemu. Izuzetno me raduje vidjeti aktivne studente koji jednostavno žele više te bezuvjetno pomažu svojoj zajednici. Na Harvardu se jako puno cijeni volontiranje i aktivnost van nastave te bih volio to na još većoj razini u Hrvatskoj vidjeti.
Kakve planove imaš za budućnost?
- Jako je teško govoriti detaljno o budućnosti pošto ovdje imam još dvije godine. Želim to maksimalno iskoristiti kako bih dobio što je moguće više profesionalnog i osobnog iskustva. Za to vrijeme, a sigurno i nakon, želim pomoći što više mogu preko projekata mladima u Hrvatskoj i generalno zajednici, jer jednostavno osjećam da iako nisam u Hrvatskoj, da imam neku nepisanu obvezu to napraviti. Najviše od svega, to mi pruža veliko zadovoljstvo te sam zbog toga i radio sve projekte u Hrvatskoj te planiram u budućnosti to i nastaviti, gdje god budem radio.
Što bi na kraju poručio ponajprije mladima, poučen iskustvom koje imaš?
- Poručio bih im da uvijek budu proaktivni u smislu da budu one osobe koje će pokrenuti nešto, a ne da čekaju druge da to naprave jer će se to možda dogoditi prekasno ili nikada. Također, ukoliko imate neki plemeniti cilj, ne bih volio da se studenti obeshrabre ukoliko naiđu na prepreke ili osobe koje će im govoriti da je to nemoguće ostvariti jer je to sastavni dio puta. Nama su neki rekli da mi kao studenti ne možemo dovesti nobelovca, a na kraju smo ih doveli šest! Nadalje, za vrijeme studentskih dana je važno što više iskustva skupiti van samog učenja kako bi mogli izaći s fakulteta kao što kompletnije osobe. Jer, kada dođe posao nakon fakulteta nisam siguran koliko će za to biti vremena. Apsolutno mi je razumljivo da nema ni na fakultetu puno slobodnog vremena, ali što god da imaju slobodno neka pokušaju uložiti u sebe, u svoj razvoj jer će se ta investicija višestruko isplatiti u budućnosti. Ono što ne bih volio čuti, a nerijetko nažalost čujem, su riječi „Da sam barem…”. Volio bih da ovih riječi ima što manje, a prekrasnih iskustava i uspjeha što više. Na kraju, želio bih reći našim studentima da nikada, ali baš nikada ne promisle da nešto ne mogu jer su iz Hrvatske ili jednostavno oni to nešto ne mogu ostvariti. Brojni su već dokazali kako se može uspjeti te zašto upravo i ti ne bi mogao uspjeti?
