Na današnji dan je, u 83. godini života, preminuo slavni splitski slikar Emanuel Božidar Vidović.
Vidović se rodio u Splitu, u srcu Velog Varoša na Šperunu, 24.12.1870 godine, od oca Ivana Splićanina i majke Paškve Grubić Škombro iz Solina. Rodna kuća Emanuela Vidovića, u kojoj je proveo i svoje djetinjstvo, nalazi se i danas na Šperunu, iza crkve Sv. Frane (Senjska ulica). Kršten je u crkvi sv. Križa u Velom Varošu a budući se rodio na Badnjak dobio je ime Emanuel (ime hebrejskog porijekla, u značenju „Bog je s nama“).
Prve slikarske poduke dobio je od E. Vecchiettija, a studirao je na Akademiji u Veneciji (1887–90). Napustivši školovanje slikao je u Veneciji, Chioggi i Milanu. Od 1898. bio je nastavnik na gimnaziji i Obrtničkoj školi u Splitu te je odgojio velik broj slikara. U tom je razdoblju intenzivno slikao i izlagao, a bio je i jedan od osnivača umjetničkog društva Medulić (1908).
Isprva inspiriran tradicijom venecijanskoga slikarstva i divizionističkom tehnikom G. Segantinija, slikao je vedute kanala i venecijanske lagune, osamljene kuće i crkvene interijere (Mundimitar, 1904; Angelus, 1906–07; Predvečerje, 1908–09), varirajući realističke impresije i romantičarske prikaze. U Splitu je pod utjecajem moderne bio zaokupljen simboličkim, poetičnim i sjetnim ugođajima. Slikao je splitsku luku i gradske uličice, a potom Trogir (gdje je od 1930. boravio svake jeseni); radio je skice i studije u prirodi, otvorenim bojama (Jutro u splitskoj luci, 1919), te ih prenosio u atelijeru na velika platna u maglenom i polumračnom ozračju (Luka u suton, 1914–18; U splitskoj luci, oko 1930). Premda je ozračje na njegovim uljima postajalo sve tamnije, u rijetkim svjetlijim i toplije obojenim dijelovima zagasitih kompozicija uspijevao je ostvariti intenzivne luminističke i kolorističke učinke. Za boravaka u Trogiru slikao je mrtve prirode, skulpture, crkvene predmete i antikvitete (Mrtva priroda sa starim satom, 1926–27; Stara lutka, 1928), kojima je bio ispunjen njegov splitski atelijer (U mom atelijeru, 1928). Postupno rasvjetljujući paletu od 1935., zaokupljen intimnim ugođajem svoje sobe i atelijera, interijerima splitskih i trogirskih crkava (1938–40) te nizom mrtvih priroda mediteranskog ugođaja (Stare boje i kistovi, 1938; Ugor, 1942; Papirnato cvijeće, 1945), stvarao je djela sve bogatijih likovnih vrijednosti. Potkraj života, za trogodišnjega bolovanja, naslikao je mnogobrojne reminiscencije na Split i Trogir svojega djetinjstva (Stari škver kod Kamerlenga, 1953), sintetizirajući svoj opus. Iako je mnoge radove nakon izložaba uništavao, sačuvano je oko tisuću uljenih slika, gvaševa, akvarela i crteža, među njima i niz vrsnih karikatura.
Ovako o njemu piše povjesničar umjetnosti Duško Kečkemet:
"Emanuel Vidović je bio slikar i umjetnik Splita i Trogira, ali nikada nije bio njihov ilustrator. Mnogi kvadratni metri njegovih platna islikani su katkada i površnije, ali ni jedan nije bio puka ilustracija za patriotske građane ili turiste željne uspomene, nego je svaki bio prodahnut, više ili manje, jednom autorovom idejom i njegovim individualnim gledanjem. Svaki prizor iz Splita i Trogira bio je gledan njegovim očima, a ne očima kupca, kao kod mnogih lokalnih slikara, osobito u ovim južnim turističkim gradovima"
Emanuel Vidović je umro 1. lipnja u svom splitskom domu nakon trogodišnjeg bolovanja. Sahranjen je 2. lipnja skromno i tiho, bez govora i parada, kako je i sam želio, uz jednostavnu pogrebnu ceremoniju održanoj u splitskoj katedrali Svetog Duje.
"Njegov je lijes, po slikarevoj vlastitoj želji, položen na katafalk usred katedrale, pod visokom, tamnom kupolom Dioklecijanova mauzoleja, dok su naokolo, kroz polumrak, gorjele drhtave svijeće i diskretno svjetlucale stare pozlate" - napisao je Duško Kečkemet o njegovu sprovodu.
