Donosimo novi nastavak Darije Bujas u rubrici "Pitaj Dariju".
Poštovana gospođo Darija,
Nekako mi je najlakše pitati Vas jer ne živite u mom gradu, pa sam neopterećena, a možda poznajete moju situaciju.
U braku smo šesnaest godina, jedno dijete pohađa srednju školu, mlađe još osnovnu. Nikakvih promjena nije bilo, niti osjećam da se nešto događa izvan braka. Ali!!
Nedavno smo muž i ja šetali gradom, a kada smo susreli njegovu kolegicu, ostala sam bez riječi. Fascinantno, njezina curica od dvije godine sliči mome mužu, dok je kopija njegove sestre. Potpuno sam se izgubila, počela sam zamuckivati, naravno da je bilo primjetno, ali ni jedno ni drugo nisu reagirali na moju čudnu reakciju. Zbog toga mi je sve ovo još čudnije.
Znala sam da je njegova kolegica rodila i nije udata, ali ni u snu nisam promislila da bi to dijete moglo biti mog muža. Pristojno smo se pozdravili i krenuli dalje. Trebalo mi je dugo da se primirim, ali uspjela sam, nastavila našu priču kao da nismo ni vidjeli kolegicu.
I što sad, gospođo Darija? Od tog događaja, stalno mislim da cijeli grad priča iza mojih leđa. Trebam li nastaviti život kao da ništa nisam vidjela ili da sve kažem mužu?
Helena
DARIJA
Uh, uh, moja Helena!
Priznajem, nezavidna situacija, lako je kad imate muža kretena i cijelo vas vrijeme vara. Odmah savjetujem, priložite rastavu. Ovdje je nešto posve drugo, nešto mnogo gore, a i nešto neopisivo oprostivo.
Oprostivo? Da oprostivo, ako je to bila „kancelarijska avantura“ ? Takve avanture su veoma česte, ljudi satima zajedno borave u zatvorenom prostoru, bliskost se brzo razvije i lažne emocije. Ubrzo dođe do fizičkog kontakta, veoma brzo nestane jer ništa nije ni postojalo. Samim tim što ništa niste primijetili, ništa nije ni postojalo, ali postoji sada jedno malo biće.
Zar je to biće nešto zgriješilo? Ne, ali jesu njegovi roditelji, oni će snositi posljedice, ako dođe vrijeme za to, a možda i ne dođe.
Sad najbitnije, što ste vi i vaša djeca zgriješili da prolazite kroz pakao, koji možda nije potreban? Jedno je sigurno, vašem mužu do obitelji je veoma stalo, jer ništa niste osjetili. Sigurno je golgotu prolazio, a prolazi je i dalje.
Ništa ne dirajte, sve ostavite kako je, često sam život učini ono što je za nas najbolje, a da toga nismo ni svjesni. Jedini konkretan savjet, osim da nikome ništa ne govorite, je da otiđete kod psihologa i s njim obradite traumu kroz koju prolazite. Morate imati neku sjenu da vas štiti, a trenutno to nitko ne smije biti iz Vaše okoline. Samo nepoznata i stručna osoba, kao što je psiholog, od kojeg će te dobiti stručne odgovore, izuzetno su vam potrebni. Kao na pitanje, da li i kako reći mužu?
Ne budite tužni zbog malog bića na ovom svijetu, možda Vam baš ta osoba podari brdo sreće. Život je nepredvidiv i zbog toga lijep!
