Prije nekoliko godina legenda Domovinskog rata, odlikovani časnik, branitelj, stasiti Slavonac dičnih hercegovačkih korijena koji je svoju mladost proveo sa puškom u ruci najprije u Legiji stranaca, a potom braneći svoj dom u gradu Vukovaru, prošao kroz dva logora u Srbiji, mi je između ostaloga rekao da je Vukovar unatoč mirnoj reintegraciji i povratku u ustavno-pravni poredak Republike Hrvatske, bio i ostao otvorena velika rana svih branitelja. a posebno onih koji znaju pravo stanje stvari ili pravu istinu o onima koji su počinili zločine nakon pada Grada 18.11.1991. godine.
Ističući da je nesporno da suživota mora i treba biti, jednako je nesporno kako pored njih hodaju upravo oni koji su prokazivali (i ubijali) i civile i vojnike, slaveći pri tome ulazak okupatorske vojske. Navodi, ipak bolje upućen u pravo stanje stvari, danas ti isti prokazatelji većinom žive od hrvatskih plaća ili mirovina, kompletno na brizi hrvatske države, bez obzira na činjenicu da je skupljeno dosta materijalnih dokaza pa i od strane službenih tijela, o njihovim nedjelima, zločinima ili sudjelovanju u rušenju ustavno-pravnog poretka Republike Hrvatske.
Uglavnom, pored svih dostupnih činjenica koje su poznate o pojedinim zločinima i zločincima koji zasigurno znaju gdje se nalaze kosti/grobnice vukovarskih civila i branitelja kao i mnogo toga o nestalima, ostaje i činjenica da je do dan-danas istina pokopana s njima. Žrtvama.
Nisu dovoljne samo Kolone sjećanja, spominjanje Vukovara nekoliko dana u godini ili kurtoazne političke priče bez pokrića.
Uvažavajući ekumenizam i bitnost suživota svih stanovnika Vukovara, dijalog koji treba biti među svima da bude mir i bolje sutra svima, teško je probavljivo kako nitko od onih tko je to trebao nije vodio računa o naprimjer, ako ne provokativnom, a onda sigurno niti malo mudrom potezu, da na datum obilježavanja obljetnice pogibije vukovarskog heroja Blage Zadre se otvara Srpski dom uz velikodostojnike Srpske pravoslavne crkve.
Ili spomenici poginulim okupatorima na teritoriju Republike Hrvatske, a posebno u Vukovaru. Nije mi poznato da sličan primjer postoji igdje u svijetu.
Možda nekima ipak nije bitna stvar u poimanju Vukovara kroz prizmu razmišljanja njegovih branitelja već eto da se možda više ugodi koalicijskim partnerima u izvršnoj vlasti no mnogo je pitanja na koja trebamo odgovore. A dugo ih već nema.
Inicijativa jednog viđenijeg hrvatskog intelektualca da bi po uzoru na Izraelce osnovao poseban financijski fond i dao 50.000 EUR svakome tko doprinese da se uhite i privedu pravdi u odsutnosti osuđeni ratni zločinci ili da bi dao 100.000 EUR svakome tko otkrije lokacije gdje su pokopani civili i branitelji koje obitelji ne mogu dostojno zakopati, možda je najbolji put jer ovaj kojim sad "idemo" pun je krivina. Po uzoru na Izraelce.
Po svemu, političari kao političari pričaju priče, a od priča se ne živi.
Nakon 87 dana opsade, 18. studenoga 1991. godine JNA, srpske paravojne formacije i teritorijalci zauzeli su Vukovar. Uslijedili su zločini koji su najavili šta će se dešavati sljedećih godina širom Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Kosova.
Vukovar su branile jedinice Zbora narodne garde poslije transfomirane u Hrvatsku vojsku, policije i HOS-a. Sam grad je branilo oko 2.000 vojnika, a na širem području je bilo uključeno više od 6.000 branitelja.
Združene snage JNA, paravojnih formacija, Teritorijalne odbrane Srbije koje su napadale Vukovar brojale su oko 30.000 stalno angažiranih vojnika, dok je pred pad grada u njegovoj okolini se nalazilo oko 80.000 vojnika. Na raspolaganju agresora je bila i cjelokupna vojna tehnika JNA uključujući tenkove, oklopna vozila i avione.
Tokom gotovo tromjesečnog napada bivše JNA i srpskih paravojnih jedinica na Vukovar 1991. godine ubijeno je i poginulo najmanje 2.717 hrvatskih branitelja i civila, više od 22.000 Vukovaraca je otjerano u progonstvo dok je nekoliko tisuća branitelja i civila prošlo kroz srpske koncentracijske logore.
Na popisu zatvorenih i nestalih osoba iz Domovinskog rata još se nalaze imena njih 383 kojima se svaki trag gubi u Vukovaru u jesen 1991. godine.
Nakon 31 godine ostaju bolne uspomene.
Narod koji ne zna cijeniti svoju prošlost teško može imati bolju budućnost.
