No, zato su tu iznajmljivači ležaljki koji ponekad daju popust domaćinima, a kao domaći provuku se i Hrvati koji žive u inozemstvu. Nema veze, jer i hrvatski iseljenici su svoj na svome u Hrvatskoj.
Jedan hrvatski iseljenik koji je iz Stuttgarta došao u Dalmaciju na godišnji odmor sa svojom obitelji za Fenix-magazin.de je otkrio kako je imao jedno pomalo smiješno iskustvo s iznajmljivačem ležaljki. Na e-mail adresu redakcije Fenix-magazin.de poslao je kratko pismo u kojem prepričava svoje iskustvo.
Njegovu priču prenosimo u cijelosti…
- Nakon što ste na portalu Fenixa objavili priču o Hrvatici iz Njemačke kojoj je trgovkinja dala popust na haljinu za more misleći da je domaća, odlučio sam vam pisati o jednoj pomalo smiješnoj situaciji koja se meni dogodila.
Prije nekoliko dana stigao sam s obitelji iz Njemačke na odmor u Dalmaciju. Neću otkriti u koje mjesto jer ne želim da čovjek koji iznajmljuje ležaljke i koji je meni iznajmio s popustom „za domaće“ eventualno zbog toga ima probleme sa svojim šefom. Na plažu ispred jednog hotela sam došao s dvoje djece. Htjeli su ležaljke, a cijena je za nas troje bila 190 kuna, ali pod uvjetom da smo gosti hotela. Naravno, nismo bili. Nakon kraće rasprave s djecom i objašnjavanja zašto nećemo uzeti ležaljke, čovjek mi se „smilovao“ i rekao kako će nam ipak iznajmiti. Bio sam mu zahvalan, a onda je rekao cijenu – 90 kuna!
– Nije bilo 190 kuna? – upitao sam ga.
– Ma to je za strance koji imaju novaca, za domaće je 90 kuna – rekao mi je iznajmljivač ležaljki.
Već sam mu bio zahvalan što je rekao kako će iznajmiti unatoč tomu što nismo gosti hotela, a popust za domaće je došao kao šlag na kraju. Dao mi je tri ležaljke za 90 kuna i ja sretan, sretna djeca. I sve je bilo super prvih pola sata dok mi se djeca nisu porječkala a onda „raspalila“ na njemačkom jeziku. Jer kad se slažu razgovaraju na hrvatskom, ali kad se posvađaju, svađaju se na njemačkom jeziku. I prepiru se oni na njemačkom jeziku a iznajmljivač u blizini i sluša. Gledam ja njega i mislim se kako ću se iz ove sramote izvući, a on se smije i kaže: – Niste jedini!
Možda će ljudi sad komentirati kako nisam platio 190 kuna kad sam već došao iz Njemačke, ali nije mi bilo do novca, već mi je bilo drago što mi je rekao ono „za domaće“. Volim se osjećati domaći u svojoj zemlji iako sam već godinama u Njemačkoj.
Još da djeca nisu progovorila na njemačkom jeziku bilo bi savršeno – zaključio je Hrvat iz Stuttgarta.
