Sinoć je u Hrvatskom narodnom kazalištu u Splitu u sklopu 35. Marulićevih dana gostovala predstava "Čekajući Oresta" Hrvatskog narodnog kazališta u Varaždinu. Kao i u njezinoj recentnoj izvedbi unutar programa K-HNK, i jučer je splitska publika oduševljeno reagirala na obradu antičkog teksta koji prikazuje sraz dviju snažnih i ranjenih žena te tragediju raspada jedne obitelji.
Potresna dramatizacija Lade Kaštelan inspirirana je motivima Sofoklove „Elektre“, a režiju potpisuje Livija Pandur. Njihova snažna umjetnička koncepcija smješta dijelove ove moćne antičke drame u prostor i vrijeme koji su mogući posvuda, posebice ondje gdje su dvije sukobljene strane spremne poginuti za svoju istinu. Zaraćeni polovi, u ovoj drami majka Klitemnestra i kći Elektra, dodatno su raspaljene glasovima licemjernih poticatelja – koji besramno nalikuju svim onim virtualnim likovima bez jasna stava i perspektive, ali koji iza maske besramno uživaju u tuđim slomovima.
Centralne točke ove predstave, Nina Violić kao majka Klitemnestra i Dea Presečki kao kći Elektra, predstavljaju krajnosti na liniji shvaćanja državnog i obiteljskog morala – paradoksalno, obje su svjesne labave niti života koji je, po antičkom shvaćanju, više posljedica sudbine nego prirodna tijeka. Klitemnestra je puna prijezira ubila svoga supruga Agamemnona, Elektrina oca, jer je žrtvovao njihovu najstariju kćer, a Elektra poluslijepo žmiri na taj zločin, opravdavajući ga očevom vojnom funkcijom i „moranjem“, time pretpostavljajući njegov ratnički značaj očinskoj emociji. Svejedno u potpunosti staje na očevu stranu, onako kako će to u renesansnoj tragediji učiniti Hamlet osvetnik, iako majka ima argument koji se ne može ignorirati: „On je ubio moju kćer.“ Dea Presečki izvanredno prenosi unutarnji Elektrin slom, beznađe, defetizam i želju za osvetom, strateški oblikujući lik između pregažene žrtve zle sudbine i odmetnute majčine kćeri željne osvete. Nina Violić moćno je utjelovljenje Klitemnestre – usprkos oslanjanju na antički tekst, njezina (anti)junakinja nije dio ropotarnice povijesti. Ona je živa, strastvena, stamena, ali i zabrinuta jer sluti krvavi rasplet na koji više ne može utjecati. Lakoća i prisutnost hic et nunc u trenutku zaključka „Pa da, ubila sam ti oca, to je općepoznata stvar“ ostavlja bez teksta, čak i pomalo zbunjuje gledatelja – kako reagirati? Uz divljenje neskrivenu šarmu glumice ili zatečeno zbog hladnokrvna priznanja krvava zločina? Njezine su replike o Klitemnestri kao vjernoj i dobroj ženi, praćene smijehom i kontaktom s publikom koji je srušio četvrti zid, opipljivo stvarne, pomalo groteskne, nadasve pamtljive.
Iz obiju junakinja izbija dubinska psihološka jungovska problematika arhetipova – i Elektra i Klitemnestra u svome ja nose i mračnu sjenu, „unutarnjeg đavla“, nepodnošljivu lakoću ignoriranja vlastite uronjenosti u krv do laktova – dok na pozornici u efektnoj scenografiji Marka Japelja zasipaju i zalijevaju svoja tijela majčicom zemljom i krvavim dijelovima lubenice, razorene poput života mrtvih predaka i potomaka, u sudbini koja im ne dopušta da voda ispere grijehe kolektivne traume. Elektrin kompleks i favorizacija mrtvoga oca u sjajnoj se interakciji dviju glumica otkrivaju i kao kćerin evidentni strah od majčina nevoljenja. Majka koja svim silama ipak pokušava preispisati to duboko tetovirano „tata“ u „mama“ duboko je u sebi svjesna manjka oružja protiv neminovnog – propasti koju joj spremaju djeca. I Elektrin se odsutni brat Orest sprema za osvetu, a obje ga nestrpljivo čekaju, iako znaju da će njegov dolazak donijeti samo konačni obračun i nula katarze, samo nova prokletstva i prijenos tragične krivnje. Taj samo hipotetski prisutni Orest time postaje svojevrsni Godot – idejni lik čiji će dolazak zaokrenuti nepodnošljivo postojanje, makar i na stranu propasti i smrti.
Iznimno dirljiv tekst i dramatičan sukob majke i kćeri potenciran je i izvrsnim nastupom modernog grčkog kora – ili suvremenog sveprisutnog komentatora našeg vremena (Filip Eldan, Nikša Eldan, Beti Lučić i Elizabeta Brodić). Sjajan scenski govor glumaca koji su u svojoj suštini glasovi svih onih koji mijenjaju strane kako vjetar puše, sve da bi voajerski svjedočili kakvu sukobu koji će njih pogoditi samo kao gledatelje, a promašiti kao aktere bio je uvježban do savršenstva. Dramatična, užasavajuća i potresna glazba Tamare Obrovac koja je uz glumačko udaranje ritma rekvizitima stvarala dojam približavanja stopa konačnog sukoba dubinski je doprinijela mračnoj atmosferi, kao i jednostavni, ali jasni kostimi Lea Kulaša koji su tek naočigled prikazali Klitemnestru kao tamni dio kontrastnog para – a bijelu Elektru uvaljanu u zemlju gradirali su kao onu koja svoju nevinost gubi u dekadenciji karaktera. Vesna Kolarec i Vanda Petrović svojim su oblikovanjem svjetla i videoprojekcija stvorile dojam bivanja u prostoru televizijskog kanala u kojem se gubi signal, rasplinutog etera, sjajne metafore raspada komunikacije i razumijevanja koje će rezultirati samo krvavo ispisanim apozicijama u kojima nema pobjednika.
I dok Klitemnestra Nine Violić, možda i s referencom na neke novije sukobe, izjavljuje da je pravda na njezinoj strani, Dea Presečki kao Elektra na trenutak uočava gorku istinu: „Postala sam zla od ovog zla.“ U toj gramatičkoj homonimiji sadržana je tragedija cijele jedne obiteljske povijesti. Istovremeno nas podsjeća na tragiku ratova iza kojih ne ostaju pobjednici nego preživjeli, a ti preživjeli ogrezaju u unutarnjim sukobima koji ih izjedaju iznutra dok od njih ne ostane samo ljuštura nekadašnjeg čovjeka. Dojmljiva i emotivna izvedba ansambla predstave „Čekajući Oresta“ u gledateljeve misli zakucava sudbonosno pitanje: što će nam takva pravda koja donosi nove žrtve starih sukoba?
