Sto godina od praizvedbe Split dobiva Tijardovićevu „Kraljicu lopte“ u svojem nacionalnom kazalištu. Ljubitelji Tijardovića, živopisnih likova i priče sagrađene na hajdučkoj romantici imali su priliku uživati u ovoj na svjetskoj razini antologijskoj nogometnoj opereti 2017. na Poljudu, nošene snagama Umjetničke akademije u Splitu. Stota obljetnica stiže na daske Hrvatskog narodnog kazališta u Splitu, pod dirigentskom palicom maestra Davora Kelića, a režiju potpisuje uspješna mlada redateljica Kristina Grubiša. Grubiši je posljednjih tjedana Split drugi dom, iz kazališta praktički ne izlazi, ali stoički i s osmijehom odrađuje sve aktivnosti vezane za promidžbu „Kraljice lopte“. „Bila je važna Tijardoviću, važna je i nama, otkad sam je zamislila u HNK-u, nisam je mogla pustiti“, ističe mlada umjetnica s maskirnom kapom, podsjetnikom da kraljica multitaskinga nosi i uniformu Hrvatske vojske. Donosimo priču o njoj.
U režiji splitskoj publici niste nepoznanica, viđali smo Vas kao asistenticu u velikim opernim projektima, radili ste i niz vlastitih projekata („Sunčani je kraj“, „Djevojka s rogovima“…), gdje ste uz sve to pronašli vrijeme, želju i motivaciju za vojni poziv?
- Od srednje sam škole htjela otići u vojsku, ali također sam bila i umjetnički orijentirana, bilo mi je teško zanemariti jedan od tih poziva. Prvo sam studirala povijest umjetnosti i sociologiju, a onda sam tijekom toga studija počela pohađati različite dramske i glumačke radionice u Zagrebu. Tijekom rada u tim grupama shvatila sam da sam jako sklona u režiji i da se više vidim u tome. Na prijamnom iz režije prošla sam iz prve, ali nisam to očekivala. Uletjela sam s velikom maketom i bila sam jako opuštena jer se nisam opterećivala ishodom, bilo mi je važno probati i dobiti konstruktivne kritike i savjete. Čim sam krenula na akademiju, počela sam i raditi, odmah su me „našli“ projekti.
„Našli“ ili ste ih, uvjetno rečeno, isprovocirali? Čuli smo da imate iznimnu radnu etiku, da ste neskloni praznom hodu…
- Istina je, imam energiju radnika, velika sam radoholičarka, pojam slobodnog vremena stvara mi egzistencijalnu krizu (smijeh). U kazalištu moraš biti izrazito strastven i aktivan te jasno i glasno govoriti svoje ideje. Ja sam otpočetka bila ona koja je stalno zivkala, pokušavala pokrenuti projekte, staviti se na raspolaganje, nisam prihvaćala ne kao odgovor, čak ni kad je sve bilo protiv mene. Trenutačno završavam diplomski studij na Režiji, vjerujem da sam vidjela sve strane našega umjetničkog svijeta, i one najpozitivnije, a i one koje mi se ne sviđaju… Kazalište nije samo posao, lako postane „sve“ jer režija se ne gasi u glavi kad iziđeš iz kazališta. To zna teško pasti i tijelu i umu.
Je li vojska za Vas bila svojevrstan bijeg u potpuno drugačiji svijet?
- Ako ne bijeg, onda barem dobrodošao balans u nečemu što jednako obožavam. Shvatila sam da mi treba nešto što radim zbog sebe, a vojsku sam oduvijek htjela, to mi je bio velik izazov. Opet sam otišla pokušati bez velikih planova i očekivanja od sebe, ali uredno sam prošla sve što se od mene tražilo. Šest mjeseci prije prijave na vojni rok krenula sam trenirati. Bilo je izazovno i teško, ali u meni postoji i ta pomalo mazohistička crta, želim vidjeti koliko mogu. Zaljubila sam se u vojsku i bila sam presretna kad sam dobila ponudu za specijalizaciju za veziste. Nisam znala koji je točno opis posla, krenula sam, izrazito mi se svidjelo i jako je zanimljivo. Ljudi često imaju predrasude o vojsci, a ono što je mene oduševilo i zbog čega sam odlučila ostati je to da su ljudi u vojsci predivno otvoreni. Došla sam kao autsajder, a prihvaćena sam kao i svi ostali.
Pomaže li Vam iskustvo obaju zanimanja i u umjetničkom radu?
- Apsolutno. U kazalištu ponekad primjećujem da me neki gledaju malo drugačije otkad sam u vojsci. Vojnik treba biti zdrav, paziti i na sebe i na druge, štititi svoje ljude i svojim primjerom života pozitivno utjecati na ostale. Kazalište ponekad voli uživati u potpuno drugačijoj slici sebe – a to je nezdravo. Kazalište je opasna profesija jer zbog prevelike ljubavi prema teatru znamo otići u teško romantiziranje svega onoga što čovjeka doslovno iscijedi, a na kraju dana znaš biti doslovno slomljen. Jako sam zahvalna što sam slijedila svoj poziv da odem u vojsku i što uspješno balansiram na oba polja.
Sudaraju li se Vaša dva svijeta, jeste li morali multitaskirati tijekom projekta „Kraljica lopte“?
- Jesam. Nije lako, ali može se. Specijalizacija u vojsci bila je vrlo intenzivna. Ja sam vezist – to je rod vojske koji omogućava sigurnu i neprekinutu komunikaciju u zapovjedništvu Oružanih snaga Republike Hrvatske. To je moja zadaća. Specijalizacija je jako usmjerena na tehničke znanosti, intenzivno se usvajaju novi pojmovi, ali pronađe se i vremena za sebe. Rad na ovoj opereti pravi je dokaz, no trebam istaknuti da sam imala nevjerojatnu sreću što sam okružena ljudima koji žive za ovaj projekt. „Kraljica lopte“ nema snimku, a ja sam, primjerice, u vojarni. Pred sobom imam dva libreta i klavirski izvadak i kako to izgleda – maestro Kelić mi preko Zooma svira uživo da doživim glazbu. To ću pamtiti do kraja života, a ujedno je i najbolja slika našeg odnosa te činjenice da je Davor Kelić u projekt, kao i ja, ušao punim srcem.
Kako su Vaši bližnji reagirali na obrazovne i poslovne odluke koje ste donijeli?
- Kad sam ocu rekla da planiram ići u vojsku, rekao je da nema smisla da išta govori kad zna da ću ionako napraviti po svome. Mama je isto bila na tom tragu. Osim vojske i režije, završila sam i obuku za padobranstvo, za svoj gušt, još sam i članica kluba za praktično streljaštvo… Kad doma pošaljem koji video, gdje primjerice pucam, više se i ne čude. I kazalište im je isprva bilo čudna odluka, ali s vremenom sve prihvate i, naravno, podržavaju me u svemu što radim.
Jeste li ikad osjetili dobnu ili spolnu diskriminaciju? Ili općenito komentare koji mogu poljuljati mladu i ambicioznu osobu na vrlo odgovornim radnim pozicijama?
- Kad tek krećeš u posao, sve te pogađa. Ali znam da radim dobro posao pa komentari mogu biti bilo kakvi – i ne dotiču me. Možemo komentirati rezultate nečijega rada i hoće li se nekome svidjeti ili ne, ali je li dobro odrađen posao – to znam i sama i sto posto stojim iza svega što radim. Moj je cilj uvijek biti bolja. Prihvaćam svaku konstruktivnu kritiku i želim učiti. Vojska jako promiče rad na sebi, a to u umjetnosti ponekad nije praksa – treba shvatiti da se nismo probudili talentirani i da te talent samo „nosi“, to je iluzija. Ključ je u radu na sabi i spremnosti na učenje i rast. Redatelj mora biti osobit radnik, jer ako nije, počet će raditi predstave sam o sebi, biti centar svoga svijeta i proizvoditi neiskrene kazališne komade. Nema smisla raditi predstavu hvalospjeva o sebi, od toga bježim.
Kako ste se našli u projektu „Kraljica lopte“?
- Moj je prvi kontakt s „Kraljicom lopte“ bio prije više od pet godina kad sam na poziv zagrebačke Akademije radila sa studentima u sklopu kolegija Umjetnička baština. Oni su surađivali s UMAS-om, što je rezultiralo izvedbom u HNK-u, u foyeru, pa smo izvodili različite ulomke iz naše baštine, a jedan od njih bio je „Tango“ iz „Kraljice lopte“. Odmah sam vidjela da u toj priči postoji velik potencijal i pitala sam se zašto ta opereta ne igra u kazalištu. Za vrijeme jednih zimskih praznika pitala sam tadašnjeg intendanta, Vicka Bilandžića, postoji li šansa da radimo „Kraljicu lopte“, a on mi je rekao da mu se ta ideja već neko vrijeme mota po glavi. Samo sam mislila – neka je ne uzmu nekoga drugoga, srce me vuče prema toj opereti. Srećom po mene, dospjela je u moje ruke, na čemu sam prezahvalna. „Kraljica lopte“ zahtijeva mnogo proučavanja jer ima dvije vrste libreta, a partitura je zanimljiva na razini dramaturgije jer su činovi poslagani kao slike, a cilj im je izazvati emocije, bez objašnjenja zašto se nešto odjednom događa u Parizu ili na Malti. Problem je što se sad promijenilo vrijeme, moramo zadovoljiti neka druga očekivanja publike, prije svega kauzalnost – zašto sad odjednom u priči Malta? Tijardović se ne trudi objašnjavati, a mi tu sad moramo dramaturški prići našoj publici. Konstruirali smo ta mjesta, dramaturgiju i adaptaciju studiozno je radio Patrik Gregurec, i te „rupe“ pretvorili smo u našu snagu. Tijardović je i sam prihvaćao prijedloge, na licu mjesta je radio i mijenjao priču sa svojim ljudima, kao živo tkivo. U Zagrebu smo se doslovno znali zaključati po 7-8 sati i uz litre smo kave brainstormali – maestro, dramaturg, ja, scenograf… Ima nečeg arhaičnog u našem pristupu. Postavili smo dobar okvir koji smo sad nadogradili s izvođačima.
Očekuje li nas na kraju Malta ili Kairo, mediteranski ili orijentalni svijet?
- Tijardović je prvo radnju smjestio u Kairo, glazbeni su motivi ekstremno orijentalni, uz arapske plesačice, samo što je onda shvatio da Kairo nije na Mediteranu, a poanta je u drugome činu, u pjesmi Lady Alice i Slavka, da je Mediteran taj koji spaja i razdvaja ljude. Kao neko magično more, more kao lik, i zato Mediteran treba u prvi plan, i zato je ovdje odabrana Malta, ali glazba je orijentalna.
Original bi bez kraćenja trajao više od četiri sata, mi smo daleko ispod toga jer smo reducirali repetitivnost, što je publici prihvatljivije. Volim Tijardovićevu glazbu i cijelo je vrijeme pjevam. Najpoznatiji je glazbeni broj „To nje ni knedla“, ali ima tu još nekih novih skrivenih hitova. Predviđam da će duet Dragice Matjeja biti jako popularan jer je zabavan i ima sjajan refren. Nastup našeg tima je uz moćnu „Hajdukovu pjesmu“, i to će biti divno. Kao redateljica sam se fokusirala na dvije priče – Hajduk na turneji, ali i prevažnu pozadinsku situaciju žene koja čeka. Slavko time postaje neki Odisej kojega u Splitu čeka njegova Penelopa.
Jeste li zadržali tipičan tijardovićevski humor u gradnji likova?
- Radila sam slapstickovski, mislim da je to dobar princip, životno je, dramske emocije moraju izgledati vrlo lako, da ih se može „prožvakati“, bez dodatne težine na težinu. Mi smo skloni borbu protiv teških životnih situacija humorom, makar bio i crni, i smijehom. Scenografija je morala biti funkcionalna jer imamo četiri promjene i izuzetno drugačije lokacije – Stari plac, Maltu, u Malti jednu palaču pa splitski trg. Imamo i neke reference na Velo Misto. Mladi scenograf Kristijan Popović divno je napravio realizam toga vremena, kao i Ana Roko s upečatljivim kostimima, a Martin Šatović autor je odličnog dizajna svjetla. Imamo neke blage suvremene akcente, ali htjela sam da otputujemo u izmaštanu verziju toga vremena, s malo jačim bojama – čemu odgovara i gluma. Tijardovićevi su likovi pomalo stripovski, vrlo naglašene osobnosti. Mi danas zbilja živimo u suludom vremenu gdje ne znamo kako će sutra izgledati svjetski poredak, a likovi preživljavaju i u najtežim vremenima. U svemu nam tome baš treba opereta. Ona nam daje hrabrost, nadu i smijeh. Jedne je godine Venecijanski bijenale imao temu „Dabogda živio u zanimljivim vremenima“. To je zapravo kletva. Što znači zanimljivo? Uznemirenost, nesigurnost, svjedoci smo stvaranja novih ratnih situacija… U tim trenucima potrebno nam je nešto što samo na prvi pogled ima epitet dosadnog, a zapravo je veselo i stabilno.
Kako ocjenjujete suradnju sa svojim kreativnim timom i ansamblima HNK-a u Splitu?
- Svi su mi suradnici divni. Bilo je izazovno posložiti njihove rasporede i ispuniti sve zahtjeve koje smo si postavili, ali vjerujem da smo odradili sjajan posao. Volim da se radi po pravilima struke, kad nešto ne ide kako treba, prva ću potegnuti i posložiti stvari tako da funkcioniraju jer drugačije ne znam i ne želim raditi. Predstava mora biti na razini i svatko mora znati svoj dio posla. To što sam mlada žena ne znači da sam neiskusna u svojem poslu te da neću stati iza svoje ideje i svojih ljudi. Autoritet se danas izjednačava s nekom nepotrebnom strogošću. Ne slažem se s tim i smatram da je redateljski autoritet bliskoznačnica njegove odgovornosti za sve svoje suradnike. Ako nešto ide po zlu, redatelj je taj koji prima metaforički metak. Jamčim da svi naši suradnici i izvođači rade s punim srcem.
Jeste li tijekom rada na ovoj opereti drugačije doživjeli nogometni svijet, konkretno Hajduk?
- Čim sam shvatila u kakav projekt ulazimo, odmah sam otišla na dvije utakmice – pravi terenski rad. „Kraljica lopte“ ima scenu utakmice, a Hajdukovi su navijači ekstremno posvećeni svojem klubu i treba uhvatiti njihovu autentičnost. Do neba sam zahvalna Marinki Akrap i ne znam koliko sam puta ponovila da se divim svemu što je učinila za nas. Ona je divna žena, sposobna, potpuno se dala za ovaj projekt, ona je razlog što u ovom tjednu imamo „Kraljicu lopte“. Hajduk je prepoznao važnost ove umjetničke priče, koju nema nijedan drugi klub, i bili su izuzetno angažirani oko njezine realizacije. „Kraljica lopte“ kruna je Tijardovićeve godine, a i ta će naša junakinja Mila biti kraljica, vidjet ćete.
Kakve reakcije publike priželjkujete?
- Samo se nadam da će se vidjeti da smo cijelim srcem ušli u ovaj projekt. Taj rad nema sekunde pauze – kostimografkinja je uvijek dostupna i sve će napraviti da konačan proizvod bude kako treba, naši asistenti – po cijele su dane u teatru… Hvala krojačnicama, scenskim radnicima, svi daju sve od sebe. Sjajna koreografkinja Raffaella De Luca, koja ima pozadinu iz pop plesa, baleta i cabareta, napravila je posebno intrigantnu koreografiju. Imamo i jedno veliko iznenađenje za publiku koje je vezano za loptu na utakmici – sve ćete vidjeti na predstavi. Svi glumci, plesači i pjevači pokazat će koliko su talentirani, posvećeni i sjajni, sigurna sam. Ostavit ćemo srce na terenu!
