„Ćakula s legendama“, organizirana povodom osme obljetnice portala Dalmacija Danas, započela je dojmljivom recitacijom hajdučke legende Ivana Gudelja:
„Jes’l živa, staričice moja, tvoj sin živi i pozdrav ti šalje…“
Gudelj, jedan od trojice gostiju večeri, odavno je opjevan igrač Hajduka. Seniorski bijeli dres prvi je put obukao krajem sedamdesetih, a prestao je igrati već s 26 godina, nakon što je obolio od hepatitisa B. Danas, 37 godina poslije, potpuno je zdrav i izgradio je bogat život izvan terena: devetnaest godina trenirao je mlađe selekcije hrvatske reprezentacije, diplomirao na Kineziološkom fakultetu, suosnovao Svećeničku nogometnu reprezentaciju i Split Stars Team te vodio jedno kazalište. O njemu su već napisane knjiga i snimljen dokumentarac, a u pripremi je i igrani film.
Za Hajduk je odigrao 362 utakmice i postigao 93 pogotka – mnogi su antologijski. Željeli su ga u „reprezentaciji svijeta“, tražili ga najveći europski klubovi. Bio je proglašen najboljim juniorom Europe, uvršten u idealnih 11 Svjetskog prvenstva 1982. u Španjolskoj, dobitnik je osobne nagrade Grada Splita i dviju nagrada za životno djelo. Pred publikom Gradskog kazališta mladih Split prepričao je brojne anegdote iz igračkih dana, prisjetivši se i kako je prve honorare zaradio – glumeći u kratkoj epizodi kultne serije „Prosjaci i sinovi“:
„Tada sam zaradio 3 500 ondašnjih dinara. Kupio sam 20 karamela, pet Cockti i sladolede koje sam podijelio prijateljima“, prisjetio se Gudelj.
Jedan od voditelja večeri, Joško Elezović, priznao je da je Gudelja prvi put gledao uživo 1981., na utakmici protiv Valencije. Tada je Gudelj zabio hat-trick u pobjedi 4:1, iako je Hajduk u prvoj utakmici u Španjolskoj izgubio 1:5. Već na putu prema uzvratu Zoran Vulić zadirkivao je vratara Mladena Praliju:
„U autobusu je diktirao sastav Valencije da ga zaplaši. Rekao mu je da će primiti pet komada – i to se dogodilo“, prepričao je Gudelj, dodavši kako je „Baka“ Slišković jednom došao na sastanak nakon noćnog izlaska u poderanoj košulji i zaspao, a trener Stanko „Špaco“ Poklepović, nemoćan da išta kaže, psovao je sam sebi u bradu: „Špaco, budalo!“
U dvorani su se na platnu vrtjeli Gudeljevi golovi; na neke je publika opet pljeskala, što je Elezović komentirao:
„Ivane, ti zabiješ gol 1981., a plješću ti još 2025. Mora da si bio poseban.“
Gudelj se prisjetio i savjeta legendarnog trenera Biće Mladinića:
„Učio nas je kako zaustaviti Miloša Šestića iz Zvezde. Kaže Biće: ‘Seljak dovede prase na Pazar; pustite prasca, prase leti, nikoga ne možeš uhvatiti. Svi stanu – prase stane. Eto, nemojte ga napadati pa će vam sam predati loptu.’
A za Dinamo je govorio: ‘Kakva je to momčad koja stane u jedan lift?’ Ili kad je Vilson Đoni htio pucati penal, Biće mu kaže: ‘Draže mi je da ga Jure promaši nego da ti zabiješ.’“
Večer je bila ispunjena anegdotama i životnim lekcijama, a na kraju su ga organizatori zamolili da definira dalmatinsku fjaku. Gudelj se nasmijao i zaključio:
„Fjaka je psihofizički napor s naglašenom potrebom za – ništa.“
Tako je nogometna legenda iznova oduševila publiku, potvrdivši zašto mu još uvijek plješću za golove stare više od četiri desetljeća.
