Proslavio je 66. rođendan Ivan Gudelj, Hajdukova legenda. A ta priča i nije obična nogometna priča o jednom itekako velikom nogometašu, zasigurno među najboljima koje smo na Starom placu i Poljudu ikada imali. Ivanova priča je velika priča, ali i tužna priča. Jedna briljantna karijera prekinuta je u svojoj punini u Ivanovoj 26. godini. Kažu da je već imao gotov dogovor za prelazak u Real Madrid. Mi dica tada smo gledali sa sjevernog stajanja kako u derbiju s "Crvenom zvezdom" igru napušta naša legenda, naš idol, simbol hajdučke borbenosti, igrač ispred vremena – Ivan Gudelj.
Nismo tada još znali da ga gledamo posljednji put u bijelom dresu i da je već ozbiljno bolestan od hepatitisa te da će svi pokušaji povratka na teren ostati samo želja.
A htio je Ivan, pa je pokušavao, obilazio sve što je tada bilo dostupno, od najboljih klinika do nadriliječnika i travara, čak se prerano vratio treninzima, pa se sve skupa još više iskompliciralo i zauvijek ga udaljilo s terena.
Zaista filmska priča, pa ne čudi da je o njemu snimljen dokumentarni film "Ivanova igra", a priprema se i igrani film.
Tako je eto Ivan navršio 66, pa nije ni puno kako smo zaključili u šali kad smo se čuli danas, pa se sjetili nekih druženja i zajedničkog nam kuma, nažalost pokojnog novinara i malonogometnog vratara Marka Didića.
Gudelj je dakle mlađi od Šurjaka sedam, od Ike Buljana deset, od Luke Peruzovića osam godina. Posebno smo poredali taj četverolist modernih Hajdukovih igrača iz sedamdesetih i osamdesetih, koji bi da su danas u mlađahnim godinama po svojoj modernosti i stilu nosili igru najvećih europskih momčadi.
Doduše istrčao je Ivan još jednom na Poljud kao igrač, kad se oprostio ratne 1992. na utakmici Hajduk – Europa, od koje je prihod išao za djecu poginulih hrvatskih branitelja, pa su se okupile Hajdukove zvijezde koje su igrale u inozemstvu, a posljednji pljesak Poljuda dobio je veliki Ivan Gudelj na svom oproštaju od bijelog dresa.
A nadobijao se Gudelj tog pljeska, omiljen od navijača, poštovan od suparnika, jedinstven igrač osamdesetih godina s neospornim nogometnim znanjem i jakom tjelesnom snagom. Posebno se pamte golovi u epskim europskim dvobojima - s Valencijom tri, Dnjepru dva te po jedan Sparti i Tottenhamu.
Volimo istaknuti kako je jednom protiv Rijeke na Poljudu predriblao pola momčadi Riječana i zabio za pobjedu Hajduka.
Pobjeđivao je i Dinamo, Crvenu zvezdu, Partizan. Hajduk je tih osamdesetih stvarno imao momčad za velike stvari i nizao europske pobjede, ali falilo je uvijek nešto za titulu u prvenstvu. Dva osvojena Kupa mršava su utjeha za očekivanja jedne od najboljih generacija "bijelih" koje smo imali.
Bio je i kapetan reprezentacije bivše države, igrao na Svjetskom prvenstvu u Španjolskoj 1982. i Europskom prvenstvu u Francuskoj 1984.
Okušao se kasnije i u trenerskim vodama, pa je s prijateljem Čičkom predvodio lijepe dane stobrečkog nogometa, kada je lokalni "Primorac" došao i do Prve HNL pa se par sezona i zadržao u krugu prvoligaša.
Vodio je i Zadar, Dubrovnik, austrijski Vorwärts Steyr. U Hajduku je dobio šansu jedne teške sezone 2005./2006., relativno kasno, nije na Poljudu ranije bilo razumijevanja da se Gudeljev trenerski talent razmaše u svojoj punini. Posvetio se radu s mladima, vodio mlade reprezentacije u okviru HNS-a, gdje i danas ima ulogu instruktora. I mislimo da još može savjetom puno dati hrvatskom nogometu.
Vodio je Ivan i Hrvatsku nogometnu reprezentaciju svećenika, dao se i u poslovne vode, kad već nije bilo transfera u Real i Bordeaux, trebalo je zaraditi za život, podići kćeri. Kći Ivana danas je etablirana glumica Gradskog kazališta mladih Split, mlađu kćer Đanu gledali smo u zapaženim filmskim ulogama.
A nama je još u očima ona slika kako predvodi europski Hajduk u blatu Poljuda i kao da lebdi, dok protivnici zastaju i ne mogu mu ništa.
Takav je igrač Ivan Gudelj bio.
Sretan rođendan, legendo, i još puno rođendana!
