1.4.1987. - Hajduk pobjeđuje Crvenu zvezdu u polufinalu Kupa
Godine 1987. Skoblarov Hajduk osvojio je Kup. Svi se dobro sjećamo tog dana kada je na splitsku željezničku stanicu stigao trofej, koji je u rukama držao junak naše pobjede, Zoran Varvodić Rambo, dočekan od navijačkog vlaka Torcide i brojnih Hajdukovih navijača. Njih je desetak tisuća bodrilo „Bijele“ do pobjede u finalnom ogledu protiv Rijeke u Beogradu.
Tom epskom finalu prethodilo je polufinale protiv „Crvene zvezde“, našeg najvećeg i najljućeg rivala. Odigrale su se dvije utakmice – prva na Poljudu, a uzvrat na beogradskoj Marakani. U Splitu su „crveno-bijeli“ pobijedili 2:1. Hajduk je vodio 1:0 golom Štefa Deverića, bio je moćan i dominirao, ali su Beograđani preokrenuli na 2:1. Splitska je publika žestoko protestirala protiv odluka suca Goce Popeva iz Skopja, koji je očito navlačio za goste.
Na uzvrat se išlo upravo na današnji dan 1987. godine, i to ne pretjerano optimistično. Samo su se rijetki nadali našem prolazu. Na Marakani, pred 30.000 gledatelja i po kišnom vremenu, „bijeli“ su iznenadili odjenuvši crveno-plave dresove (Hajduk je često imao takve stilske ideje koje su ponekad zbunjivale protivnike) i napravili pravi podvig. Pogotkom Aljoše Asanovića, na asistenciju Frane Bućana, Hajduk je poveo 1:0. „Prošao sam preko lijevog krila i okrenuo njihova beka, mislim da se zvao Radovanović, ubacio pred njihova vrata, a Aljoša je naišao iz drugog plana i na svoj karakterističan način doveo nas u vodstvo“, prisjetio se tadašnja „bijela jedanaestica“ Frane Bućan, koji je te sezone igrao odlično pod Skoblarom.
Pred sam kraj, na savjet pomoćnog trenera Marina Kovačića, umjesto standardnog vratara Mladena Pralije na gol je stao Zoran Varvodić. Skoblar, koji je u tom susretu bio isključen, uveo je u igru „Ramba“, kako su zvali Varvodića, a on se pokazao junakom pobjede od 6:5 u ruletu jedanaesteraca.
Sudački trojac iz Tuzle
Svi se sjećamo i kako je prijelomni penal zabio legendarni hajdukovac Zoran Vulić te se prekrižio pred milijunskim TV auditorijem. Zbog toga je tada ostao bez kapetanske trake, no s druge strane zadobio je još veće obožavanje navijačkog puka.
Treba reći i kako je sudac Popev iz Skopja doslovno „masakrirao“ Hajduk na Poljudu – sjećamo se dobro užarene atmosfere na tribinama pred kraj susreta, kad je u jednom trenutku izgledalo da će navijači ući na teren, što tada na Poljudu i ne bi bilo čudno. Pristranim odlukama suca Popeva, „Bijeli“ su na uzvrat morali s minusom od 1:2, a malo je tko vjerovao u prolaz u finale.
U beogradskom uzvratu sudio je sudački trojac iz Tuzle: glavni sudac Bekir Kravić s pomoćnicima Husrefom Muharemagićem i Asimom Kulenovićem. Oni se nisu željeli pokoriti tada moćnoj „Crvenoj zvezdi“; i njima je, kao Tuzlacima, bilo dosta sudačkog protežiranja beogradskih klubova. Možda im je čak bilo i „merak“ malo navijati za Hajduk, kako bi se vratilo ono što je Popev u prvoj utakmici na Poljudu oduzeo „bijelima“.
Posebno se pamti pomoćni sudac Asim Kulenović, za kojega kažu da je pri izvođenju posljednjeg jedanaesterca za „crveno-bijele“ dobacio Zoranu Varvodiću: „Bračun ti puca u ovu stranu.“ Je li ga Varvodić stvarno čuo, ostaje u domeni legendi i priča hajdukologa, ali znamo da se bacio upravo na tu stranu i odveo Hajduk u finale, a kasnije i do osvajanja Kupa.
Hajdukovac "od kolina"
Tako je Hajduk, kao mnogo puta do tada, usred Beograda pobijedio svojeg najvećeg rivala „Crvenu zvezdu“. Momcima predvođenima trenerom Josipom Skoblarom, koji će se kasnije pokazati kao hajdukov specijalist za kup, otvorio se put do trofeja u finalu protiv „Rijeke“. Na tom najbrojnijem beogradskom gostovanju Torcida je, sama protiv svih, pokazala da je najbolja i najorganiziranija navijačka skupina u Europi.
Tako je Zoran Varvodić Rambo dobio priliku da u „lutriji jedanaesteraca“ protiv Rijeke donese pehar u Split. A Zoran Vulić, ostajući dosljedan svom katoličkom odgoju, nakon što se prekrižio, ostao je bez kapetanske trake. No, Split je time još jače proključao u duhu hrvatstva te dodatno cijenio Vulićev potez. Riječ je, uostalom, o hajdukovcu „od kolina“, kasnije i trofejnom treneru koji je obožavao napadački nogomet.
