[D]ošla su čudna vremena. Ljudi su sve otuđeniji, i kao da su dovoljni sami sebi. Kod rijetkih ćete vidjeti osmijeh. Zašto? To nikako ne mogu shvatiti. Zar je toliko teško osmjehnuti se? Kako mogu hodati po svijetu kao da imaju ljuti feferon u ustima?
Radim s ljudima, i kad mi netko dođe sa osmijehom, uvijek će dobiti još širi od mene, ali i kompliment. Dan mi je odmah ljepši, jer taj osmijeh je tako dragocjen i rijedak da se naprosto začudim kad mi netko priđe na taj način. U većini slučajeva, ljudi dođu na šank, ja ih pozdravim, govorim i govorim, a oni šute. Niti znam koji jezik govore, niti znaju li govoriti? Nije baš ugodno stajati pred osobom koja samo šuti, koja čak ne zna ni pozdraviti. Što se događa, pobogu? Zašto se tako ponašaju? Znam, ljudi su otuđeni, izvarani, i ne vjeruju nikome, ali…
Diplomom ne kupuješ čovjeka u sebi
Postoji osnova kulture. Normalno je da ćeš pozdraviti kad negdje dođeš, ili uzvratiti na pozdrav. Ja ispričam pola romana, a oni šute? Pobogu, nikad gore vrijeme. Mnogi koronu koriste kao izgovor, ali izgovora nema. Ne može korona probuditi u nama ono što mi nemamo. Je li problem u ljudima, u nepovjerenju, u tome što su ljudi postali beskrupulozni? Lažu, varaju, muljaju, manipuliraju, gaze sve ispred sebe, i ljudi se štite jer se boje da ih opet netko ne povrijedi. Ali, pobogu, zar je problem pozdraviti?
Gdje je nestao čovjek? Zar su oni loši toliko zla napravili, da se dobri ne usude ništa? Nikad to nisam shvaćala? Loš čovjek neće biti u mojem društvu, i neće utjecati na moj život. Svi smo mi osjetili što znači kada vas prevare, kada vas izdaju, kada se prema vama ponašaju kao da ste smeće, a zašto bi nas to izoliralo? A ljudi su prokleto usamljeni, izolirani, i puni nepovjerenja. Ne vjeruju nikome, ili su se uzdigli na neki pijedestal posebnosti, te misle da su bolji od svih ostalih. Jer, zašto bi oni pozdravili konobaricu? Oni su tu da uzmu piće, a ne da komuniciraju?
Joj, kako mrzim kad netko misli da je bolji od ostalih, kad misli da je Bogom dan, i da svijet postoji zbog njih. Zar svi mi nismo jednako vrijedni? Zašto bih ja bila bolja od nekog, ili netko od mene? Ako imaš više diploma, jesi li bolji? Ako si na položaju, jesi li opet bolji od ostalih? Ako ti je poniženje pozdraviti nekog, iskidaj sve diplome koje imaš. Ničemu te one nisu naučile. Diplomom ne kupuješ čovjeka u sebi. Ili si čovjek, ili nisi. Fakultet može završiti skoro svatko, ali čovjek svatko ne može biti.
Ne sudim sve ljude po onim lošima
A sve imamo, a najmanje ljudskosti. Sve nam je dostupno, a sve smo izoliraniji. Bitno je samo pokazati da se vidi da netko ima, a to što je u njemu pustinja, misle da je nevidljivo. A to je ono što se najviše vidi. Ne može Armani, Boss, ili tko zna koja marka, skriti siromaštvo koje se nalazi u nečijoj nutrini. Pazi se na vanjski izgled, a šta je sa onim unutra? Ne oholi se, čovječe. Ne uzdiži se iznad ostalih. Lijepo je ako znate koliko vrijedite, ali ne podcjenjujte druge. Život je jedan, i nikad ne znamo kada ćemo posljednji put udahnuti. Voli, vjeruj, nadaj se, pa makar ti srce u kašu pretvorili. Ne hodaj po svijetu poput robota, jer imaš srce, imaš što ponuditi. Prevarili su te, i mene su. Izdali su te, i mene su. Ponizili su te, i mene su. Ali se ustajem sa osmijehom, živim sa osmijehom, i vjerujem u ono dobro u ljudima. Ne sudim sve ljude po onim lošima. Loši nam samo pokažu kakvi ne trebamo biti.
Prilazim ljudima čista srca, i dajem im priliku. O, platila sam ja to i te kako, ali me to nije obeshrabrilo. Ja dajem ono što imam, nudimo ono što jesam, a to je plodno tlo za greške. Lopov misli da su svi lopovi, jer svatko druge sudi kroz sebe. Da ima diploma za greške, ja bih je dobila sa najvišom ocjenom. Da ima diploma za krivu procjenu, i tu bih bila nenadmašna. A kad vjerujem dok me ne uvjere u suprotno. Prava mala seljančica, a takva ću i umrijeti. Ne govore takvi ljudi o meni, nego o sebi. Moja savjest je mirna, i mogu se pogledati u ogledalo i reći da sam ''čovjek.''
Najgori je zatvor onaj u kojeg sami sebe stavimo
Čovječe, iskustvo se gradi na greškama. Ja sam već zgradu sagradila od njih. Haha. Nisam otok, niti su ljudi rođeni da žive na taj način. Zbog onih loših ne dajemo priliku onim dobrima. Vjerujte mi, najgori je zatvor onaj u kojeg sami sebe stavimo. Osmjehnite se, živite, nadajte se. Dajte ljudima priliku, pa makar i pogriješili. Te iste greške nas oblikuju, i ja sam zahvalna na svakoj koju sam napravila. I kad griješim, griješim sa srcem i osmijehom. I to treba znati.
