Sinoć su u splitskom HNK-u svečano zatvoreni 31. Marulićevi dani. Predstava „Hotel Zagorje“ zagrebačkog Gradskog dramskog kazališta Gavella slavila je s čak pet nagrada Marul, a zaradila je i nagradu medijskog pokrovitelja, Slobodne Dalmacije. Najveću prosječnu ocjenu gledatelja Festivala dobila je predstava „Francuzica“ HNK-a Split.
„Hotel Zagorje“, autorski projekt Anice Tomić i Jelene Kovačić prema motivima romana Ivane Bodrožić, u režiji Anice Tomić i produkciji Gradskog dramskog kazališta Gavella najbolja je predstava u cjelini po odluci Ocjenjivačkog suda. Marula je dobila i redateljica Anica Tomić, kojoj je, zajedno s Jelenom Kovačić pripao i Marul za najbolju kazališnu dramatizaciju predstave. Dijana Vidušin pridodala je Marula za ulogu Ivane, a Igor Vasiljev za video-projekcije i scenografiju predstave Hotel Zagorje. Dijanu Vidušin za najbolje je glumačko ostvarenje Festivala nagradio je i žiri čitatelja Slobodne Dalmacije.
Van konkurencije na posljednjem je festivalskom danu odigran „Kiklop“ Gradskog dramskog kazališta Gavella, dobitnik Marula na 30. Marulićevim danima. Publika je tako dobila priliku prisjetiti se sjajnog redateljskog i dramaturškog rada Saše Anočića. Marinkovićev je roman u Gavellinoj kompoziciji, bez ishitrene želje za bivanjem „drugačiji“, zaživio s poštivanjem najvažnijih značajki izvornika. Melkior Tresić preosjetljivi je intelektualac koji izgladnjivanjem pokušava izbjeći odlazak u vojsku, „Dajdam“ je kafanska crvotočina po kojoj izmiješano gmižu pametnjakovići i boemi, Vivijana je fatalna žena čija ljubav graniči s tragedijom, a Zagreb je preslika grada koji će pod jarmom rata postati Zoopolis, distopijsko mjesto ljudskog propadanja.
Tijekom cijele predstave mitsko se čudovište, kiklop, provlači kao svojevrsni Big Brother – na sceni je projicirano veliko, zlokobno oko. Gledatelji su svjesni njegova prisustva, a likovi ga ignoriraju, sve do posljednje scene. Sama predstava počinje razgovorom dvaju likova usred gledališta, što je zgodan pokušaj i teatra u teatru, i upućivanja na nužnu autoreferencijalnost koje je glavni lik – kazališni kritičar – barem prije vojne regrutacije svjestan. Modernistička tehnika struje svijesti i česti ekskursi u druge teme sjajno su dočarani nasnimljenim glasom glavnoga lika, Melkiora Tresića (u izvrsnoj izvedbi Franje Dijaka). Njegove se misli, dok ga izmučeno tijelo još donekle sluša, mogu iščitavati kao kritika pokvarenoga društva u kojemu se kreće i čijim se pravilima (bahatosti, bludu) u određenim dijelovima i sam povija. Kako se konačan rasplet i dolazak rata bliže, slušanje njegove struje svijesti postaje sve mučnije, kao da radimo lobotomiju nad intelektualcem koji je osuđen da se izludi. On nije htio učiniti svoje tijelo ratnim plijenom i podastrijeti ga za domovinu, ali time se osudio na traume nedostatna vojnika i psihička bolesnika u nastajanju. Marinković je, osim što je stvorio neologizam „čovjetina“, na kraju svoga intelektualca srušio na koljena i osudio da puže kao životinja, da se vrati „majčici zemlji“ i padne ničice pred dolaskom novoga vremena. A to je vrijeme obilježeno zvukovima rata, stradanja i smrti.
Dva su posebno intrigantna trenutka teške, razvučene i često mučne predstave razbila atmosferu potpune tjeskobe, jedan humorom, a drugi introspekcijom. Dio u kojem promatramo majora, Krelu, Melkiora i ostale vojnike tijekom groteskne vojne obuke popraćen je salvama smijeha, što zbog sjajne glume, što zbog urnebesnih replika koje bolno dokazuju koliko neki priželjkuju crna vremena da bi dobili smisao i svoje mjesto u svijetu. Melkiorov je odlazak na odjel psihičkih bolesnika također izuzetno upečatljiv zbog svoje zahtjevnosti – glumačka su tijela tada potpuno iskrivljena i oblikovana u nesretne mase koje i pokretom i zvukom i mislima moraju sugerirati čovjekov intelektualni i emocionalni raspad.
Na kraju, kazališni Kiklop, kao i knjiški, nije djelo koje svatko mora voljeti. I sama bih dugo nabrajala prije nego što bih ga spomenula među favoritima u hrvatskoj povijesti književnosti. Ali djelo je to koje ne zaslužuje da ga se hvali i slavi jer je nekad netko rekao da je to prvi postmodernistički roman, antologijska knjiga, klasik. „Kiklop“ zaslužuje da ga se gleda onako kako gleda izmišljeno čudovišno oko – s nepovjerenjem, propitujući, čekajući pravi trenutak da okolnosti nastupe na scenu i naprave potpuni dar-mar u ionako uneređenim životima predratnih intelektualno-boemskih krugova. Dugačko čekanje da se predstava kako-tako razriješi najbolje prikazuje kako je bilo Melkioru Tresiću, liku koji se nije vidio s puškom na ramenu, u pohodu na junačku smrt. Djelo je to o izborima koje je vrijeme učinilo umjesto nas, tekst upozorenja o tome da je ratu svejedno proždire li čovjeka ili čovjetinu. Da mu je i jedina svrha da preispitamo svoje vrijeme i shvatimo da smo sretni jer nas ujutro nitko neće izvući iz kreveta i poslati da ginemo bez prava glasa – vrijedilo je.
