Nikola Barbarić – poznatiji kao klaun Spartanko Smotanko. Kolumnist, animator, mađioničar, trener – pišem srcem, zabavljam s dušom, učim kroz smijeh
Tijekom godina nastupa doživio sam toliko bizarnih, smiješnih, toplih i potpuno nevjerojatnih trenutaka da bi ih mogao prepričavati danima. Neki me nasmiju, neki me pogode, a neki – doslovno.
Na jednom nedavnom nastupu, taman sam izvodio točku s mojim plišanim rakunom Rokijem. Publika je uživala, djeca su bila očarana, a ja u svom elementu – razgovaram s plišancem, da mu udahnem život. I dok sam tako u trenutku, nešto mi proleti tik uz rame. Kamen. Pogodi debelu staklenu stijenu iza mene i odbije se na pod. Da je bilo običnog stakla – pitanje kako bi završilo. Nisam ni vidio tko ga je bacio – bilo je više od 200 ljudi. Samo sam se nasmijao, podignuo kamen i rekao: "Unlocked new level: kamenovanje."
Publika – prasak smijeha. Roki – čitav. Ja – i dalje u liku.
Metak iz Nerfa i čista dječja logika
Na Adventu u Splitu, dok sam razgovarao s roditeljima, jedan dječak me odlučio gađati spužvastim mecima iz Nerf puške. Kad je ostao bez metaka, jednostavno se popeo na binu usred nastupa i krenuo ih skupljati kako bi mogao – pogodili ste – nastaviti. Pitao sam ga: “Što radiš?” – “Skupljam metke.” – “Pa zar nemaš neku drugu metu?” Publika ponovno u smijehu.
Kad djeca bacaju pijesak – iz ljubavi
Djeca ponekad udare, bace malo pijeska, zagrle prejako – i sve to jer su presretni. I jer znaju da nisam običan klaun. Ja sam onaj koji se smije s njima, koji im se obraća ravnopravno, koji oživi rakuna, koji na kraju dana ostane u njihovim pričama još dugo nakon što ode.
Rođendan bez gostiju – srce puno tuge i sreće
Jednom sam došao na rođendan djevojčici – i nitko se nije pojavio. Mama i ja smo skupili djecu iz susjedstva, pozvali prijatelje bez auta da ih dođu pješke. Na kraju je slavljenica bila sretna, a ja sam otišao kući emotivno slomljen i ponosan istovremeno.
Kava, pjesma i slučajni rođendan konobarici
Jednom sam upao u krivi restoran, a konobarica koja je taman slavila rođendan bila je uvjerena da sam iznenađenje koje su joj pripremili. Nije me puštala da idem dok ne otpjevam “Sretan rođendan”, a na kraju sam i kavu dobio.
Planinska baraka pretvorena u pozornicu snova
Jednom je rođendaonica otkazala dječaku rođendan u zadnji tren i nastala je panika. Mama se dosjetila da imaju baraku na planini, u njihovom selu, i zove me – moli mogu li ikako doći. Ogromna livada, svjež zrak, sunce, priroda... i moj show. Po meni – sto puta bolje nego igraonica.
Klaun ili maskota? Srce zna odgovor
Jedan dječak plakao je jer je htio maskotu, a ne klauna. Shvatio sam da je samo umoran. Dao sam mu prostora, povezao se s ostalima i na kraju – on je bio onaj koji je najviše plakao kad sam morao ići. Roditelji su ga pokušali utješiti govoreći da će sada doći maskota, što ga je samo još više srušilo.
Kad "klaun" iz susjedstva ne prođe test djece
Jedna mama pokušala je uštedjeti pa je susjeda obukla u klauna. Kad su djeca skoro razvalila stan, zvala me u panici. Došao sam – i djeca su sjela bez riječi. Znali su da sad počinje prava čarolija.
Auto bez kočnica i Houdinijevski refleksi
Na Hvaru sam preuzeo auto od domaćina jer sam, da im smanjim trošak dolaska, pristao doći bez svog auta. Oni su mi u luci ostavili svoj automobil da se mogu dovesti do njih. Krenem voziti i shvatim – kočnice ne rade. Zovem ih. Kažu: "Znamo, nije do tebe. Samo malo napumpaj nogom prije kočenja... i imaš ručnu, ako baš zatreba." Humorom bih rekao – ni Houdini se ne bi tako vozio.
Kazna usred showa? Nema problema, hvala na inspiraciji
Jednom sam usred nastupa s bine vidio komunalnog redara kako mi piše kaznu jer mi je istekao parking. Naravno da sam to iskoristio – okrenuo situaciju u šalu i nasmijao masu. Jer kad si klaun, svaka nevolja može postati dio programa. od domaćina – bez kočnica. “Samo malo pumpaj nogom i koristi ručnu ako treba”, rekli su mi. Još se čudim što nisam izveo točku nestajanja.
Dječji domovi, kolica i publika koju ne zaboravljaš
U domovima, s djecom u kolicima – ta publika se ne zaboravlja. Toliko snage, ljubavi i iskrenosti. Danas su to moji prijatelji.
Juraj Bonačić – gdje odrasli vole čaroliju kao djeca
Nastupi u centrima poput Jurja Bonačića su posebni. Ljubav publike, želja da sudjeluju, pokloni koje izrađuju. Šalica iz koje svako jutro pijem kavu i jastuk sa zecom podsjećaju me na njih.
Nije bitno koliko primaš, već koliko daješ
Zato kad me pitaju koliko zarađujem, uvijek imam isti odgovor:
Nije stvar u primanjima. Stvar je u davanjima.
Jer tko daje – taj ostavlja trag. A ja, ako ništa drugo, želim biti klaun koji je ostavio trag. U osmijehu, u suzi, u djetetu. U čovjeku.
