U punom Gradskom kazalištu mladih preksinoć je održana druga Ćakula s legendama u organizaciji portala Dalmacija Danas. Nakon što su na prvoj "Ćakuli" gostovali Dražen Mužinić Frfa, Ivica Šurjak, Zorica Kondža i Stipe Božić, na ovogodišnjem izdanju pred publiku su stali Ivan Gudelj, Juraj Đorđi Peruzović i Nataša Bebić.
Tekst se nastavlja nakon oglasa
Voditelji programa bili su glavni urednik Dalmacije Danas Rade Popadić i sportski novinar Joško Elezović. Ćakula s legendama održana je povodom rođendana portala.
Gudelj ispričao niz anegdota o legendama Hajduka
Nekadašnji kapetan Hajduka, Ivan Gudelj, otvorio je večer recitacijom Jesenjinova stiha “Jesʼ l’ živa, staričice moja...”, a potom je publiku podsjetio na blistavu, naglo prekinutu karijeru: od debija u bijelom dresu 1977. do 362 nastupa, 93 pogotka i statusa najboljeg juniora Europe, sve dok mu hepatitis B u 26. godini nije oduzeo teren. U međuvremenu je odbio ponude najvećih klubova i mjesto u reprezentaciji svijeta, postao simbol splitskoga nogometa i trajna inspiracija navijača koji mu i danas plješću golovima iz 1981. – poput hat-tricka Valenciji.
Gudelj je kroz humor i niz anegdota o Baki Sliškoviću, Špaci Poklepoviću, treneru Bići Mladiniću i “prascu na Pazaru” dočarao atmosferu zlatnih dana Hajduka. Prisjetio se i prvog honorara: 3 500 dinara za epizodu u seriji Prosjaci i sinovi, potrošenih na karamele, Cocktu i sladoled za prijatelje. Nakon igračke ére završio je Kineziologiju, gotovo dva desetljeća radio s mlađim hrvatskim selekcijama, pokrenuo svećeničku nogometnu reprezentaciju i kazalište, a o njegovu životu već postoje knjiga i dokumentarac – u pripremi je i igrani film. Na pitanje kako definira dalmatinsku “fjaku”, Gudelj se nasmijao: “To vam je psihofizički napor s naglašenom potrebom – za ništa.”
Peruzović postigao golem međunarodni uspjeh
Đorđi Peruzović, prvi splitski pjevač zabavne glazbe, karijeru je započeo krajem pedesetih u gradu koji je prema domaćim talentima bio prilično skeptičan: „mali je dobar, ali nek’ se peče“. Presudna je bila zgoda iz 1958., kad je zbog snijega u Lici na zakazani plesnjak izostao Jimmy Stanić; organizator ga je na brzinu gurnuo na pozornicu, a Peruzović je otpjevao „Volare“, naslov koji je dan ranije trijumfirao u Sanremu, i osvojio publiku. Debitirao je 1963. na Splitskom festivalu s Runjićevom „Baladom o tovaru“ i odmah osvojio nagradu publike, da bi 1970. došao do prve festivalske pobjede pjesmom „The Song We Used to Sing“, koju je za njega napisala jamajčanska reggae-zvijezda Johnny Cliff. Godinu poslije počinje suradnju s Nenadom Vilovićem, a 1972. njihova „Di si bia kad je grmilo?“ postaje nezaboravni hit s više od sto tisuća prodanih ploča.
Splitska ga je moda prozvala „manekenom iz Padove“ jer je pred svaki festival odlazio u taj talijanski grad po novo odijelo – jednom ga je zaboravio u motelu, pa je na pozornicu dotrčao zakopčavajući šlic doslovce u posljednjoj sekundi. Njegova međunarodna karijera vodila ga je od Njemačke do SSSR-a: u Rigi je snimio live-album prodan u pola milijuna primjeraka, ali je za to – po sovjetskim pravilima – dobio tek 300 rubalja. Koncerte je držao i pred 25 000 ljudi, no pamti i nastup na kojemu mu je jedina slušateljica bila čistačica koja ga je nestrpljivo pitala kad će završiti kako bi mogla pospremiti dvoranu. Od nezaboravnih anegdota tu je i priča o lakiranim cipelama koje je zabunom bacio u kontejner i na kraju darovao vlastitom profesoru matematike.
Iako je povremeno stvarao i za druge – primjerice, Zorici Kondži je 1994. napisao pobjedničku „Dok ploviš morima“ – Peruzović je umalo otpjevao i „Copacabanu“ prije Olivera Dragojevića, ali je zbog ranije danog obećanja ostao vjeran pjesmi „Ponoćno sunce“. Šezdeset godina nakon prvog nastupa vratio se na Splitski festival i s pjesmom „Letim u svemir“ osvojio Grand Prix. Legendarni pjevač, koji je u mladosti idolizirao Hajdukova vratara Vladimira Bearu, danas razmišlja o nastupu na otvaranju obnovljenog Žnjana i, unatoč želji za pjevačkom "mirovinom", poručuje publici da bi „bila šteta propustiti tako velik događaj“.
Nataša otpjevala pjesmu pokojnog brata
Na drugoj “Ćakuli s legendama” pozornicu Gradskog kazališta mladih obojila je vedra žuta boja haljine Nataše Bebić. Iako se legendarna košarkašica Splita i reprezentacije mora nositi s operiranim kukom i koljenom – i “još jednim servisom” koji je čeka – izašla je nasmijana, spremna na šalu. Voditelj Joško Elezović bocnuo ju je da u kući navodno nema kuhinju. “Iman kužinu i lipu ploču, ali mi je žaj da je šporkan kad je vidin tako čistu”, odvratila je, potvrdivši koliko ne voli kuhati.
Karijeru je gradila pod obručima, potom igrala u Francuskoj, ondje se udala, pa razvela, pa ponovno vjenčala s istim čovjekom – “baš u mom stilu”, kaže. U svlačionici su joj, priznaje, šminka i frizura katkad bile važnije od taktike, a na tribinama se nikad nije zagledala u košarkaše, “nego u jednoga glumca, al’ neću reć’ u kojeg”.
Nakon sporta postala je “kraljica aerobika”, ali i strastvena pušačica: vodila je satove s cigaretom provučenom kroz prozor dvorane, a žene su, smijući se, tražile pauzu za dim. “To vam je bio nikotinski trening”, našalila se Elezović, a Nataša, uvijek bez prenemaganja, priznala da je bila veliki ovisnik.
Širok krug prijatelja i vječni smisao za humor prate je cijeli život, no večer je ipak završila u emociji: sa suzom u oku otpjevala je “Marčelinu”, pjesmu svoga pokojnog brata Tome Bebića, i publici ostavila laganu sjenu sjetne topline. Tako je luckasta, iskrena Nataša zatvorila drugo izdanje “Ćakule s legendama”.
