Kada bi vas netko ovoga trenutka pitao da mu kažete ime hrvatskog otoka koji danas u 21. stoljeću još uvijek nema kanalizaciju i pitku vodu bi li znali odgovor? Mi vam ga otkrivamo, to su dva otoka u splitskom akvatoriju Drvenik Veliki i Drvenik Mali. Na ovom prvom površinom tek nešto većom od 11 kilometara proveli smo dan i sami se uvjerili u brojne probleme koje muče tamošnje stanovnike.
Doktor, ali samo na papiru...
Drvenčani u nedostatku špina vodu na raspolaganju imaju kada im ih je jednom mjesečno vodonosci dopreme na otok nakon čega ih cijevima pune u gustirne. Maksimalno imaju pravo na 85 kubika vode godišnje, a cijena koju za to plaćaju je, s obzirom da su administrativno u sastavu grada Trogira, identična njihovoj.
Nakon što se proširila vijest o novinarima na otoku dolazili su do nas kako bi nam iz prve ruke objasnili stvari koje im se već duže vrijeme ne rješavaju. Otvorili su nam dušu jer osim brojnih nedostataka imaju gomilu problema, a najviše nereda, tvrde. Odmah su nas "bombardirali" sa vrlo važnim i u njihovim godinama, jer to je otok starijih ljudi, najvažnijim životnim problemom.
Nemaju doktora, odnosno imaju, ali samo na papiru, kao i policiju koja na otok dolazi tek dva puta godišnje. Osim bespravne gradnje i pojedinih crnih jama čiji vlasnici fekalije ispuštaju u more o, primjerice, zubaru mogu tek sanjati. Nekada su imali problem sa divljim svinjama, a danas sa čagljevima.
Na otoku se voze neregistrirana i tehnički neispravna vozila, dok je najčešće prometno sredstvo i prava pošast, robusni četverocikl quad kojeg voze čak i maloljetnici. Mještani misle da će se po tom pitanju nešto poduzeti tek kada netko, ne daj Bože, strada jer tako je uvijek kod nas.
U rijetkim trenucima kada policajac dolazi iz Trogira u kratki posjet otoku mještani dobiju dojavu prije nego li je policijska cipela stupila na tlo trajekta, pa se stara i oronula vozila u sat vremena, koliko traje vožnja, odmah parkiraju, dok sa siceva quadova "brzinom vjetra nestaju" do tada razgolićenih prsa golobradi vozači.
Dio mještana se bavi turizmom, pa su na otoku na pročeljima kuća primjetne plave pločice. Imaju mjesno groblje i crkvu, a do nedavno su se mogli pohvaliti da su imali i svećenika. Više nemaju stalnoga. Sada im fratar nekada nedjeljom dođe iz Trogira. Najstariji stanovnik ima 96 godina, a najmlađi tek koju godinu. Zadnji put se na tom otoku dijete rodilo šezdesetih godina prošlog stoljeća.
"Neka narod zna što sve mi proživljavamo"
Mještani gotovo u glas kažu da žele brodom biti povezani sa Splitom jer im je odlazak s otoka, preko Trogira u kojem čekaju autobus za Split, dug proces koji ih umara. Brodskom su linijom povezani sa Trogirom. Tri puta dnevno u polasku i odlasku zimi, dok ljeti imaju četiri linije.
- Mi po Ustavu RH kao i drugi otoci na hrvatskoj strani Jadrana imamo pravo na brzobrodsku liniju. Drvenik Veliki i Mali su povezani samo sa Trogirom, a nas to ne zadovoljava. To nekome treba biti jasno. Tu brzobrodsku liniju imaju drugi otoci koji imaju manje stanovnika i prometa nego Drvenik. Kako oni mogu imati brzobrodsku liniju, a mi ne, pita se Karlo.
Da povratak sa Drvenika Velikog u Split nekada zna dugo trajati posvjedočila nam je Ruža koja nekada zna toliko izgubiti vremena da je slobodno mogla stići u Zagreb.
- Evo vam moja priča. Živa istina. Neka narod zna što sve mi proživljavamo na putu do Splita. Jedan dan sam krenula sa Velog u Trogir trajektom. Sat vremena sam tu izgubila. Kad sam došla u Trogir ispred nosa mi je pobjegao autobus. Čekala sam novi autobus za Split, a onda u Splitu gradski autobus za kvart do kojeg sam išla. Kući sam stigla tek predvečer. Znači izgubila sam četiri, pet sati. Užas, pripovijeda nam Ruža.
"Za svaku stvar moramo odlaziti u Trogir"
Kako im uvijek nešto konkretno nedostaje u otočnom dućanu u Trogiru se snabdijevaju hranom i drugim potrepštinama iako uz malu samoposlugu imaju pekaru, restoran i konobe, a nescafe košta cijela 4 eura. Nemaju ribarnicu, ali ribu prodaju ribari u kaićima. Cijene su za umirovljenički džep, malo je reći, neprihvatljive.
Zimi ih na otoku ima 70- ak do maksimalno stotinjak i to pretežno starijih od 70 godina, a četvrtina stanovnika su stranci. Drvenčani žive isključivo od mirovine. Među trenutno najpoznatijim živim, uz bivšu misicu Fani Čapaliju, Drvenčanima je bivši ravnatelj KBC- a Split dr. Julije Meštrović koji svaki vikend provodi na Drveniku i kao pojedinac daje veliki obol napretku otoka.
Čak im je tamo onomad doveo Tedija Spalata koji je, na oduševljenje svih, održao koncert za pamćenje. Aktivan je Meštrović i u drugim na sušto potrebnim stvarima, dobro surađuje s predsjednicom mjesnog odbora kojoj daje ruku u napretku njihovog prelijepog otoka.
- Neka nam doktora pošalju. Ovdje smo skoro svi stari ljudi. Muči nas puno toga. Doktor nam je najpotrebniji. Za svaku stvar moramo odlaziti u Trogir. Pa gdje toga ima, pita se Petar.
Nadovezuje se njegov susjed Ivan koji kaže da je starijim ljudima neizdrživo pogotovo ljeti kada na otok nahrupe turisti, a i sami smo se uvjerili jer su ih agencije dovodile u dvije ture brodovima. Čim su se iskrcali otok je postao bučan i skoro pa tijesan.
Onima koji kao i mi vole istraživati otoke dobro je poznato Drveniško kulturno lito koje traje od 15. lipnja do kraja kolovoza. Repertoar im je bogat, a kulturno-sportsko-zabavna događanja se uglavnom zbivaju na otvorenome, među ostalim u zgradi mjesnog odbora, crkvi i Ateljeu Tramuntana.
"Imamo i 25 stranih obitelji"
Lijepa vijest je da su se nedavno na otoku nastanile dvije mlade obitelji zbog čije djece se napokon otvara škola. Nastava će se održavati u prostorijama mjesnog odbora i za sada će tamo učiti dvije djevojčice koje su jako uzbuđene zbog početka školske godine.
Na liniji 606 Trogir (Soline) - Drvenik Mali - Drvenik Veli ne ukrcavaju se kamioni iznad 7,5 tona nosivosti. Drvenik Veliki i Mali s kopnom povezuje 54 godine stari trajekt Šoltanka, u pomorskom svijetu poznat kao tzv. škovacera, a namijenjen je za male luke.
Može primiti 200 osoba i 30 automobila. Ono što možda nećete vidjeti na drugim otocima, a hoćete na Drveniku je da se na trajekt Šoltanka osobna vozila ukrcavaju u rikvercu jer to plovilo nema dva otvora za ukrcaj i iskrcaj već samo jedan.
Predsjednica mjesnog odbora dr. Lovorka Kostović Čilić na čelu je Drvenika već dvije godine. Vratila se iz Njemačke prije pet godina gdje je godinama radila kao pulmologinja. Kaže nam da im je najveći prioritet uvođenje brzobrodske linije sa Splitom i da su već o tome razgovarali sa gradonačelnikom Trogira Antom Bilićem i dožupanom Stipom Čogeljom. Uvjerena je da bi to mogli realizirati. Posebno je ponosna na školu koja u rujnu otvara svoja vrata.
- Prostor škole se trenutno renovira. Imat će dvije učenice, curicu u prvom i četvrtom razredu. Učiteljica će dolaziti iz Trogira. Učenice su djeca iz dvije obitelji koje su se odlučile živjeti na našem otoku. Do sada su živjeli u Splitu, a porijeklom su sa Drvenika. Imamo i 25 stranih obitelji koje su se ovdje trajno doselile iz Poljske, Švedske, Njemačke, Francuske, Češke i Belgije.
U razgovoru o budućnosti otoka predsjednica Kostović Čilić nam je kazala da se s gradonačelnikom Bilićem dogovorila da će se ove godine početi raditi na Strategiji održivog razvoja Drvenika Velikog jer "ako čovjek ne zna kuda plovi nikada neće doći tamo gdje treba". Održivi razvoj drži važnim da bi se znalo na koji način će se Drvenik veliki dalje razvijati.
- Uvijek postoje ideje što napraviti. Treba nam voda, na državnom zemljištu gdje su nekada bile vojarne na Komorovici bi trebalo napraviti uljaru, ali i da se izgradi starački dom, kao i rekreacioni centar. Imamo stvarno puno ideja, no one se sve moraju prvo staviti na papir, razmisliti o tome odgovara li to našim potrebama. Ukratko prvo trebamo utvrditi što želimo i koliko to košta nakon čega bi se napravio plan realizacije.
Ono s čim se Drvenčani još mogu pohvaliti je aktivizam jer na otoku djeluje Građanska inicijativa Zirona čiji članovi ukazuju na brojne probleme. Imaju helidrom na kojem posljednje dvije godine vrlo često slijeću helikopteri.
Imaju oni i svog mjesnog umjetnika, Tonija Čapaliju koji iako živi u Splitu zime provodi na Drveniku gdje se sa sinom Lukom bavi obradom kamena, gradnjom, te oblaganjem kamenih zidova, odnosno suhozida.
"Sin i ja se odlično upotpunjujemo na poslu"
Cijeli je život radio u brodogradnji, a kada se u Hrvatsku prije desetak godina vratio iz Nizozemske počeo je raditi s kamenom ne samo na Drveniku već i u Kaštelima i Marini. Ponosno kaže da je njegov otac radio s kamenom cijeli život.
- Od ovog posla u kojem sam 12 godina može se vrlo dobro živjeti, a isto tako i zaraditi. Osim na Drveniku Velikom sin i ja smo radili nekoliko mjeseci i na Drveniku Malom. Izrađujem prava mala umjetnička djela jer u zidove ugrađujem glave pasa, mačaka, morskih pasa i drugih životinja. Dnevno znamo napraviti desetak metara suhozida. Gradnja suhozida se bez problema nauči. Ja sam je naučio promatrajući svog oca, a moj sin učeći od mene. Ako čovjek ima volju za tim nema nikakvog problema. Sin i ja se odlično upotpunjujemo na poslu, kaže Toni.
