Na današnji dan 1923. godine, fašističke vlasti u Italiji donijele su odluku o zabrani korištenja hrvatskog jezika u upravi na području Istre
Na temelju Londonskog ugovora iz 1915. i Rapalskog ugovora iz 1920. godine, Istra i pripadajući joj otoci službeno su pripojeni Kraljevini Italiji, čije su vlasti dale niz obećanja o očuvanju kulture, zaštiti moralnih i ekonomskih interesa te poštivanju jezika i kulturnih ustanova anektiranih područja. Međutim, nijedno od tih obećanja nije ostvareno. Od samog početka cilj talijanske politike bio je sustavno potiskivanje hrvatskog identiteta u Istri. U svrhu ostvarivanja tog cilja, Italija je uvela represivne mjere prema slavenskom stanovništvu, što je rezultiralo gotovo potpunim brisanjem slavenske prisutnosti u regiji.
S dolaskom fašista na vlast 1922. godine, pritisak se dodatno pojačao, a uvedene su i nasilne metode asimilacije. Mnogi stanovnici prisilno su mijenjali svoja prezimena u talijanske inačice – primjerice, prezime Antolčić postalo je Antonelli. Osim osobnih imena, talijanizirani su i nazivi mjesta te ulica, dok su hrvatske verzije izbačene iz službene upotrebe. Ove mjere izazvale su nezadovoljstvo među lokalnim hrvatskim stanovništvom.
Godine 1920. hrvatski i slovenski jezik izbačen je stručnih službi kao što su pošta, carinska služba, željeznica i slično, a zle namjere iza ove odluke pokazuje da se istima dopušta čak japanski jezik.
Dana 28. ožujka 1923. godine, fašističke vlasti u Italiji donijele su odluku o zabrani korištenja hrvatskog jezika u upravi na području Istre. Zabranjeno je pjevanje, javni govor i svaka manifestacija na hrvatskome i slovenskome jeziku.
Od 1925. provodio se nad svim društvenim institucijama, koja su 1927. potpuno ukinuta. Postepeno su se ukinula i sva katolička udruženja, pod izlikom da tim društvima nije cilj vjera već rad protiv talijanske vlasti. Godine 1925. talijanski jezik uveden je u sudove, a od 4. veljače 1926. hrvatski i slovenski jezik potpuno nestaje iz uporabe. Javno deklariranje Hrvatom ili Slovencem kažnjavano je s minimalno dvije godine zatvora jer se smatralo remećenjem javnoga reda i mira te vrijeđanje nacionalnih talijanskih osjećaja. Učenicima je bilo zabranjeno u školi izgovoriti ijednu hrvatsku riječ.
U fašističkom režimu, čak su i djeca bila primorana koristiti tzv. rimski pozdrav (saluto romano), koji je kasnije postao dio nacističke simbolike u Njemačkoj pod Hitlerovom vlašću.
