Predsjednik SAD-a Donald Trump dugo je bio obožavatelj Winstona Churchilla. Ali što bi britanski legedarnii ratni vođa rekao o Münchenskoj sigurnosnoj konferenciji 2025. godine? „Dobili ste izbor između rata i bezčasti. Odabrali ste bezčast i imat ćete rat.“ Takve je riječi Churchill odjeknule 87 godina unazad, kada je tadašnji premijer Neville Chamberlain napuštao ovaj bavarski grad, držeći komad papira koji se na kraju pokazao besmislenim.
Bi li upravo to bio Churchillov odgovor na Trumpovu namjeru da okonča rat u Ukrajini pod uvjetima za koje se Kijev i njegovi europski saveznici boje, a koji bi bili naklonjeni Moskvi i mogli značiti samo još jedan, veći rat u budućnosti? piše talijanski Politico.
Riječ „pomirljivost“ sada se sve češće izgovara u Europi, a za one s povijesnom osjetljivošću – poput bivšeg britanskog ministra obrane Bena Wallacea – odjek Münchena iz 1938. izgleda kao očiti referentni okvir. Dok su se današnji službenici okupili na samitu, još su se oporavljali od sažetka Trumpovog 90-minutnog telefonskog razgovora s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom, kao i od izjava američkog ministra obrane Petera Hegsetha sredinom tjedna u Bruxellesu. Za bivšeg litavskog ministra vanjskih poslova Gabrieliusa Landsbergisa, zapanjujuća i zastrašujuća Hegsethova izjava bila je upozorenje da će „stvarnost” spriječiti SAD da ostane europski jamac sigurnosti. Drugim riječima – nema američke sigurnosne potpore.
Kao i mnogi drugi, Landsbergis osjeća kraj jedne ere. „Ovo bi moglo označiti početak sumraka NATO-a“, rekao je. „Pogotovo kada se uzme u obzir ono što mislim da će Washington uskoro najaviti – povlačenje 20.000 američkih trupa iz Europe.“
Dok je litavski dužnosnik govorio za Politico u Münchenu, Hegseth je bio u Varšavi, nagovještavajući smanjenje broja trupa i upozoravajući već iscrpljene Europljane da je „sada vrijeme za ulaganje jer se ne može pretpostaviti da će američka prisutnost trajati zauvijek.“ Baš kao što se to događa u SAD-u, Trumpova administracija neumornim i brzim „šok i strah“ najavama zbunjuje i dezorijentira Europu – što je, bez sumnje, bila namjera. Namjera je bila zbuniti protivnike i kritičare, dajući im malo vremena za okretanje i preusmjeravanje.
Američki zakonodavci koji su sudjelovali na samitu pokušavali su pružiti malo ohrabrenja zabrinutoj Europi – iako s ograničenim uspjehom. Među njima je bio senator Roger Wicker, predsjednik moćnog senatskog odbora za oružane snage, koji je Politico-u rekao kako je Hegseth u Bruxellesu napravio „početničku pogrešku“. „Ne znam tko je napisao govor – ali mogao je napisati Tucker Carlson. Carlson je budala“, izjavio je, smirujući pritom da ima dosta ozbiljnih ljudi oko Trumpa kojima on sluša.
Wicker je također primijetio da je Hegseth već omekšao neke svoje oštre izjave, no priznao je da to još nije učinio kad je riječ o gubitku američkog jamstva sigurnosti za Europu – čime se narušava članak 5 NATO-a koji obvezuje članice na kolektivnu obranu. Ta izjava, više nego bilo koja druga, potresla je Europljane – uz oštre primjedbe poput: „Nema sumnje, predsjednik Trump neće dopustiti nikome da pretvori Ujaka Sama u Ujaka Naivca.”
„Trumpov izravan pristup Putinu, u kombinaciji s tim da ministar obrane Hegseth savezničkim državama u Bruxellesu poručuje da SAD preventivno pristaju na neke od ključnih zahtjeva Rusije prije nego što su pregovori uopće započeli, dvostruki je udarac – ne samo Ukrajini, već i budućnosti Europe“, izjavio je Keir Giles iz Chatham Housea.
„Prihvaćanje da agresor može zadržati teritorij koji je zauzeo u zamjenu za poziv na mir – sličnosti s 1938. ne bi mogle biti jasnije da je Trump podigao bilješku i rekao: 'Gospodin Putin mi je obećao da nema daljnjih teritorijalnih ambicija u Europi.'”
U međuvremenu, govor potpredsjednika SAD-a JD Vancea u Münchenu, koji je bio usmjeren na kritiku demokratskih praksi u Europi, nije umirio europsku zabrinutost – niti zabrinutost američkih pro-NATO zagovornika. Primljen je hladno, uz samo povremeni aplauz i nekoliko pristojno klimanja glavom, kada je počeo govoriti o migracijama kao prijetnji europskoj civilizaciji. „Prijetnja zbog koje se najviše bojim u odnosu na Europu nije Rusija. Nije Kina, niti bilo koji drugi vanjski akter. Ono čega se bojim jest prijetnja koja dolazi iznutra“, rekao je.
„Zamislite smjelost nekoga tko je bio na listi s čovjekom koji je 2020. potaknuo pobunu protiv našeg Kongresa, a onda dođe u Europu i kaže: 'Vi imate problema s demokracijom',“ izjavio je akademik i bivši američki diplomat Michael McFaul. „A mi trenutno prolazimo kroz ustavnu krizu zbog prekomjerne izvršne moći i zdravlja američke demokracije.”
Vance je također ignorirao slona u prostoriji – rat u Ukrajini. „Mogao je iskoristiti govor kako bi pojasnio svoju pregovaračku poziciju, ali je odlučio ne činiti to. Ovaj govor bio je za ljude kod kuće, a ne za one na samitu“, dodao je McFaul.
Prije tri godine, ruska invazija na Ukrajinu činila je NATO relevantnijim nego ikada – nestala je potraga za opravdanjem posthladnoratovskog poretka. No, već prvog dana samita teško je bilo otkloniti dojam da svjedočimo početku podjela. Naravno, i samiti tijekom Trumpovog prvog mandata imali su ozračje „SAD protiv Europe“, no njegov bivši tim za nacionalnu sigurnost uspijevao je zagladiti tenzije. Pero su se možda nakratko poremetili – ali nisu bili potpuno obeshrabreni.
Za Europu, SAD ostaje iznimno važna nacija, nezamjenjiv saveznik kojeg treba prizvati u trenucima nevolje. Kome se, dakle, još obratiti? Možda samima sebi. Bivši njemački diplomat Wolfgang Ischinger rekao je za Politico: „Možda je Europi trebao ovaj šok, kako bi se potaknula na veću samostalnost.“
Njegovo je mišljenje da su europski lideri dijelom sami odgovorni za situaciju koju sada osuđuju. Dobili su dovoljno upozorenja o tome što bi drugi mandat američkog predsjednika mogao donijeti, a ipak su predugo oklijevali povećati vlastitu obrambenu potrošnju i udio u transatlantskom teretu. Landsbergisov nasljednik, Kęstutis Budrys, slaže se da Europa zaostaje. „Zaista kasnimo. Moramo ubrzati i pokazati da imamo pravu obranu, da smo spremni, sposobni i obučeni za borbu“, izjavio je za Politico.
No, Budrys se nada da ovo neće biti „münchenski trenutak” kao prije 87 godina. „Činjenica da spominjemo 1938. pokazuje da smo svjesni i da nastojimo izbjeći takvu situaciju. Da, postoji rizik da se neki elementi ponove, ali isto tako možemo vidjeti načine kako to izbjeći“, rekao je. A to će zahtijevati da svi saveznici dijele „ozbiljnost situacije s kojom se suočavamo”, ako žele sačuvati NATO.
Ipak, neki se pitaju je li sve ovo već prekasno i strahuju da Trumpova administracija nije prijatelj, već neprijatelj. Jedan visoki diplomat EU-a, koji je zatražio anonimnost, rekao je:
„Sada imamo savez između ruskog predsjednika koji želi uništiti Europu i američkog predsjednika želi isto. Transatlantski savez je gotov.”
