U seriji članaka o izostanku regulacije kućnog poroda u Hrvatskoj govorimo o potencijalnim opasnostima do kojih ovakva siva zona dovodi, o sličnostima, razlikama, prednostima i nedostacima bolničkog i kućnog poroda, ali razlozima zbog kojih sve veći broj trudnica razmišlja o alternativama rodilištima. Jedno je od zanimljivih pitanja vezanih za kućne porode pitanje njihova udjela u ukupnom broju poroda. Iako statistike variraju od zemlje do zemlje, pa čak i među regijama iste zemlje, dostupna istraživanja govore o razmjerno malenom udjelu kućnih poroda. Ujedinjeno Kraljevstvo, primjerice, u posljednjih se 10-ak godina kreće između 2 i 3% kućnih poroda. Osim postotka, zanimljivo je vidjeti da neke zemlje ipak imaju regulacijski okvir (prava, smjernice i preporuke), dok neke, poput Hrvatske i Češke, i dalje tapkaju u magli i čekaju adekvatne rasprave, zaključke i konkretne regulacije kućnih poroda.
Kako se kreću postotci kućnih poroda u Europi?
U istraživanju europskih praksa oko kućnih poroda susreli smo se s problemom koji je bio donekle očekivan – gotovo je nemoguće naći „paneuropske“ podatke o regulaciji i učestalosti kućnih poroda. Brojke se jako razlikuju, uz također očekivano zapažanje da je ukupan broj kućnih poroda u zemljama koje o njima donose relativno jasne podatke razmjerno malen u odnosu na porode u rodilištima i privatnim bolnicama. Najviše se brojke mogu zapaziti u Nizozemskoj, gdje je prema nacionalnom registru Perined (preko platforme „De Staat van Volksgezondheid en Zorg”) udio poroda „po mjestu” službeno praćen; period 2012–2021. pokazuje stalno prisutan segment kućnih poroda, oko 10%, no točna brojka varira po godinama. Niži je postotak u Ujedinjenom Kraljevstvu: ONS službeno objavljuje „place of birth” u godišnjim tablicama („Births… summary tables” / „Birth characteristics”). Udio je kućnih poroda uglavnom 2–3% u zadnjem desetljeću, a podaci za 2023./2024. uključuju mjesto poroda kao varijablu. U Norveškoj broj kućnih poroda također nije velik, ali ta se zemlja može pohvaliti jasnim nacionalnim smjernicama (Helsedirektoratet) kojima se eksplicitno dopuštaju planirani kućni porod za selektirane, niskorizične trudnice uz definirane kriterije i protokole za transfer. Valja napomenuti da u kućni porod spadaju i neplanirani kućni porodi, primjerice oni kod kojih rodilja naprosto nije na vrijeme stigla na bolnički porod.
Regulacija kućnih poroda – ondje gdje postoje smjernice i protokoli
Jedno od najvažnijih pitanja vezanih za kućni porod u Hrvatskoj pitanje je regulacije. Je li takav porod moguć/omogućen? U praksi se, jasno je, ostvaruje, ali bez jasna dopuštenja ili zabrane, tek uz svijest da hrvatske primalje ne smiju porađati izvan rodilišta. To de facto znači da je medicinski asistiran kućni porod u Hrvatskoj nemoguće provesti legalno uz hrvatsku primalju, zbog čega trudnice koje žele roditi kod kuće najčešće pribjegavaju rješenju pozivanja primalje iz susjednih zemalja. O tome do kakvih riskantnih situacija i problema zbog toga može doći već smo pisali u prethodnim člancima.
Međutim, nisu sve europske zemlje u zoni implicitnog ili nikakvog stava i djelovanja vezano za regulaciju kućnih poroda. U Ujedinjenom Kraljevstvu NICE intrapartalna skrb preporučuje da se ženama niskog rizika ponudi izbor mjesta poroda (dom, jedinica vođena primaljama ili bolnica) uz protokole za transfer. U praksi je dostupnost timova ipak ponekad ograničena kadrovski, u čemu se očituju lokalne razlike.
U Norveškoj smjernice propisuju kriterije selekcije niskog rizika, suradnju primalja s najbližom bolnicom i jasne indikacije za transfer. U Danskoj postoji pravo na kućni porod uz asistenciju , a statistički je udio u 2024. ispod 3%. U Mađarskoj je nakon presuda i javne rasprave vladinom uredbom uvedena pozitivna regulacija kojom su postavljena pravila i isključenja za izvaninstitucionalne porode.
Hrvatska i Češka – pravne sive zone
Prema dostupnim podacima, pravno bi se sivim zonama kućnih poroda mogle okarakterizirati Hrvatska i Češka. U Hrvatskoj, kako smo opetovano isticali, kućni porodi nisu eksplicitno zabranjeni, ali nisu ni sustavno regulirani. Hrvatska komora primalja i stručni autori pozivaju na hitno normiranje, osobito nakon recentne tragedije u kojoj je primalja iz Austrije osumnjičena za nesavjesno liječenje pri kojem je preminulo jedno od dvoje blizanaca koje je porađala, a usto i pravne analize ukazuju na obvezu uređenja. U Češkoj se u pravnom predmetu pred Europskim sudom za ljudska prava u slučaju Dubská i Krejzová presudilo da država nije kršila Konvenciju ograničavanjem pomoći primalja pri kućnim porodima, no podnositeljice zahtjeva istaknule su da je u praksi profesionalna asistencija bila onemogućena pravnim okvirom. Presuda Europskog suda za ljudska prava Ternovszky protiv Mađarske (2010.) afirmirala je aspekt prava žene na izbor mjesta poroda u okviru prava na poštovanje privatnog života, što je potaknulo neke zemlje na regulaciju. Već spomenuti predmet Dubská i Krejzová u Češkoj pokazuju da Sud ostavlja državama široku marginu prosudbe.
Zaključno, na razini EU nema jedinstvene obvezujuće politike o kućnim porodima; postoje rezolucije o kvalitetnoj i pristupačnoj perinatalnoj skrbi, ali bez konkretne odluke o mjestu poroda. Nevezano za stav o kućnim porodima, najveći problem hrvatske regulacije upravo je njezina – neregulacija. Okvir u kojem nitko nije rekao da se ne smije rađati kod kuće, a izostanak regulacije i podrške sugerira upravo to. Zašto onda ne postoji decidiran stav i smjernice kojih se treba držati? Vjerojatno u ovom trenutku nitko nije spreman preuzeti odgovornost za to osjetljivo pitanje, što ga čini još kompleksnijim.
Članak je objavljen uz financijsku potporu Agencije za elektroničke medije iz Programa poticanja novinarske izvrsnosti
