Hrvatsko narodno kazalište Split proslavilo je 133. obljetnicu otvorenja svoje kazališne zgrade svečanom dodjelom bienalnih nagrada. U prepunom foyeru, najemotivniji trenutak bila je dodjela nagrade „Ivo Tijardović“ dramskom prvaku Nenadu Srdeliću, čovjeku koji poznaje svaki kamen ove kuće.
Umjetnik koji gradi kazalište iznutra
Obrazloženje nagrade, koje je pročitala glumica Ana Marija Veselčić, istaknuto je:
„Srdelićev rad je vrijedan primjer kazališne prakse koja povezuje tradiciju i suvremenost. On svaku ulogu oblikuje kao cjelovito estetsko iskustvo, uz iznimnu kontrolu glasa, pokreta i psihološku slojevitost. No, on je i dobri duh ansambla, oslonac kolegama svih generacija, pružajući nesebičnu podršku onima koji tek započinju svoj put“, stoji u tekstu povjerenstva.
Nakon ceremonije, dok su ga okruživale mlade kolege, uspjeli smo nakratko razgovarati s laureatom. S malom suzom u oku, Neno nam je otvorio dušu.
Čestitke na nagradi, Neno! Vidimo da su emocije jake, jedva smo se probili kroz krug kolega. Što vam u ovom trenutku prolazi kroz glavu?
- Hvala vam. Puno je tu sentimenata, to je cijeli jedan radni vijek. Baš sam jučer na televiziji gledao dokumentarac o našem „ocu“, Marinu Cariću. I pala mi je jedna asocijacija napamet... kako bi rekao Trump: Marin Carić, good guy, good guy, good guy.
Vaša povezanost s ovom zgradom je puno dublja od samih uloga. Malo ljudi zna da ste ovdje počeli doslovno "od nule"?
- Tako je. Moja priča s HNK Split nije počela na pozornici s tekstom u ruci. Ja sam u ovoj zgradi prvo počeo raditi preko Student servisa. Prošao sam sve hodnike i osjetio miris teatra puno prije nego što sam postao glumac. Zato mi ova nagrada, na 133. godišnjicu zgrade, znači još više. Kazalište se gradi iznutra, radom i disciplinom, a ja sam ga upoznao iz svih kutova.
Prorok u svom selu? Spomenuli ste tu staru izreku...
- Ima u našoj domovini puno ambicioznih i inteligentnih ljudi, od Dubrovnika do Zagreba. Ali, kako kaže moj kolega Donat, uvijek je bilo i bit će da prorok teško biva priznat u svom zavičaju. Zato hvala mom ravnatelju Siniši Popoviću koji je došao na ovu ideju i svima koji su je podržali.
Vaši počeci vežu se uz najveća imena. Prvi izlazak na scenu bio je uz legendarnog Borisa Dvornika?
- Imao sam tu sreću. Što da vam kažem, koja su to iskustva, koje su to škole... Boris je svima nama bio kao otac, baš kao i Marin Carić. Ne volim relativizaciju. Moramo znati da su ti ljudi živjeli i radili prije nas, kao što će biti ljudi i poslije nas.
Kada biste morali podvući crtu, koje biste uloge izdvojili?
- Boris Dvornik mi je rekao dok smo radili na Carrarinoj poljani: "Slušaj, ti kad sabereš cijelu svoju karijeru, sve možeš svesti na pet-šest pravih uloga." Tako je i kod mene. Sve se može sažeti u tih par uloga, ali ne bih ih sada izdvajao.
Posebno je dirljiv vaš odnos s mladim glumcima. Kako gledate na njih?
- Split je imao veliku sreću što već 20 godina postoji Umjetnička akademija. To je bio blagoslov za kazalište. Stvorila se jedna fantastična generacija talentiranih mladih ljudi, jedan je bolji od drugoga. Oni gube individualizam i dijele svoju muku, idu zajedno na Hajduka, druže se... Oni će vratiti život i kvalitetu ovom teatru.
Što dalje?
- Radio sam, radim i dalje ću raditi onoliko koliko mogu. Želim samo i dalje biti kvalitetan u onome što radim.
