Glumac i dramaturg Elvis Bošnjak jednom je prilikom za časopis Kazalište izrekao intrigantnu misao o „Glasu vapijućeg u pustinji“ i svojevrsnoj umjetničkoj borbi protiv političkih i inih vjetrenjača, a „zakucao“ je riječima: „Uzaludnost toga vapaja može djelovati obeshrabrujuće, no možda je smisao u samom vapaju“. Drama „Usidrene“, prepoznata i nagrađena Nagradom Marin Držić, fantastičan je vapaj otoka, izgubljenih sinova, ostavljenih žena i katarzične umjetnosti. Uz prekrasan i emotivan redateljski rukopis Anastasije Jankovske nastala je sličica otoka na kojemu se u radom i trudom „pritrujenoj“ svakodnevici uvijek nekoga čeka.
Taj odsutni član obično je muškarac, otac, suprug, lik koji bi samim svojim prisustvom trebao postaviti stvari na svoje mjesto. Jakovica (Anja Šovagović Despot) i Niko (Snježana Sinovčić Šiškov) supruga su i sestra koje sasvim oprečno gledaju na 37-godišnje odsustvo muža, odnosno brata Antonija. Dok sestra Niko, trudna nevjesta Pavica, Nikina kći Joze i Antonijev sin Cvitan nestrpljivo iščekuju povratnika, Jakovica je ogrnuta udovičkom crnom maramom. Skeptična oko njegova povratka, ogorčena zbog života koji su joj drugi nametnuli i poslagali, jezičava mater familias odbija se povinuti narativu vjerne ljube koja junački čeka. „Nama ostavljaju tice i dicu, a kad in se muda osuše, onda se situ nas“, Jako razbija iluziju svoje mlade nevjeste Pavice koja čeka njezina sina, lijepoga Ružu. Znajući da bi se sin mogao vratiti prvoj supruzi, Jako i ne pokušava skriti svoj animozitet prema muškoj slabosti i sklonosti nevjeri.
Potpuna je suprotnost vrijedni sin Cvitan (Goran Marković), drugotni u srazu s bratom, onaj divlji, onaj ružniji. Međutim, neokaljano besramnim užicima i taštinom, njegovo srce ostaje čisto, on je taj koji ljutito zavapi najjaču rečenicu drame: „Vrag muške odnija kad od živih žen' udovice činu“. On takav, oštećen, pijan i manje voljen, ipak ima dovoljno ljubavi da njome zaogrne tri „slaba“ ženska lika, tri pijuna – bratovu Pavicu koja uzalud čeka svoga Godota, muškobanjastu Jozicu koja vene za ocem kojega nikad nije upoznala i dobroćudnu, ali psihički labilnu susjedu Paščoku koja je jedini dosljedni posjetitelj te stare otočke kuće koja stoji i čeka. Dinamiku patnje koju nisu potpisali, ali kojoj su se prilagodili, razbija fantastično dramatičan dolazak očeva broda. Međutim, on je sve suprotno od onoga što se očekuje – nije pater familias nego osoba kojoj treba njega i briga, nije „svjetski čovjek“ nego izgubljeni turist u vlastitoj kući, nije snagator nego starčić ogrnut sramom koji ga sprječava čak i u tome da progovori svojim materinskim idiomom (u argentinskoj inačici prijevod Line Vengoechea). Jedini tko može barem pokušati razbiti tu ljušturu odmetnuta je supruga, ona koja se nije ni nadala boljem, ona koja ga je odlučila otpisati čim je otišao.
Anja Šovagović Despot moćno je utjelovila središnji lik Jake, oduševila je kao autentična antipenelopa koja osuđuje svoga Odiseja, kao beskompromisna majka koja je više „spomenik majci koji se ne dozivje, ladan je“. Davor Jureško odlično je funkcionirao kao njezin antipod, čovjek o kojega su se razbila sva prevelika očekivanja. Martina Čvek iznijela je najtužniju ulogu ostavljene žene i oduševila u završnoj igri s bijelim velom od tila koji sugerira svojevrstan oproštaj od bjeline supruge koja čeka i žene koja prihvaća živjeti slijepa pored zdravih očiju. Snježana Sinovčić Šiškov i Maruška Aras prikazale su lijepu dinamiku odnosa snažne majke i kćeri koje biraju isplivati, snažne i neuklopive u topos tipičnih otočkih žena. Za kraj, očekivano je oduševio već prokušan par domaćeg HNK-a, Goran Marković (Cvitan) i Katarina Romac (Paščoka). Kao da ih je „dopala“ igra slična onoj u „Kroćenju goropadnice“, Marković je opet bio zaneseni idealist koji će ispasti luđak za pravdu i ljubav, a Romac je standardno duboko uronila u kompleksan lik bizarne prljavice bez dlake na jeziku koja samo želi biti voljena.
Posljednja scena, koju maestralno zaokružuje cviljenje dramatičnih gudača (skladatelj Matija Antolić), huk zlokobna mora i vjetra (oblikovanje tona Petar Ivanišević), opreka mraka i lanterna (oblikovatelj svjetla Srđan Barbarić) te potresan kontrast nadanja i primanja najgorih mogućih vijesti ostavila je gledatelje bez teksta, na rubu suza. Dok prijeteći jarboli i jedra (izvrsna scenografija Vesne Režić u kombinaciji sa sugestivnim kostimima Marite Ćopo) skrivaju neke priče koje će ostati neispričane, gledatelj se ne može oteti dojmu da je do posljednje sekunde navijao za likove, da je happy end bio toliko bolno iščekivan, iako je bilo izvjesno da epsko čekanje zahtijeva i epske dolaske, ali ne uvijek one uz fanfare i „živjeli su sretno do kraja života“.
Sjajan tekst Elvisa Bošnjaka, organski iskren i premrežen pametnim, aforističnim humorom uvjerljivo je prenesen na pozornicu, uz odličan rad glumaca i jezične savjetnice Marine Čapalije. Kad se tomu pridoda uvjerljivost izvedbe, sjajna redateljska rješenja, dramska napetost na rubu pucanja, autentičnost na svim poljima kazališne predstave, „Usidrene“ nisu mogle biti ništa drugo nego dragulj nakon kojega iz kazališta iziđete drugačiji. Za nijansu skeptičniji prema epskim ljubavima, ili naprotiv, za nijansu emotivniji.
