Razgovarali smo s Jadrankom Demirovićem pred polufinalnu utakmicu protiv Njemačke. Igrao je rukomet za više klubova, ali prvoligaški rukomet prvo je igrao u Njemačkoj za WSV Rheinhausen, a kasnije za TuS Nettlstedt. Nettlstedt je vrlo malo mjesto od oko 2.500 stanovnika, koje je jedan od najvećih industrijalaca u tekstilnoj industriji, Hans Hucke, podigao iz sedme lige u prvu njemačku ligu. Kao trener Demirović je uveo u drugu ligu dvije do tri momčadi, a jedno kratko razdoblje bio je i igrač-trener u prvoj ligi u WSV Rheinhausenu.
Pred nama je danas ključna utakmica, hrvatska rukometna reprezentacija igra polufinale protiv Njemačke. Prvo, možemo se osvrnuti — kako gledate na ovu našu reprezentaciju? Je li vam iznenađenje ulazak u polufinale i kako komentirate sve skupa?
- Za mene je ulazak u polufinale veliko iznenađenje i veliki uspjeh naše reprezentacije, ali bojim se da će sad Njemačka biti puno jača jer imaju veći roster, bolje i jače igrače koji igraju u jačim klubovima i koji su nosioci igre u svojim klubovima, što naši igrači nisu. Imaju isto iskusnog, dobrog trenera, Islanđanina, kao i naš trener, i ja mislim da najveće zasluge za ovaj uspjeh idu Daguru Sigurdssonu.
Šta mislite, šta će prevagnuti, šta će odlučiti u ovoj utakmici?
- Ja mislim da će velika prevaga biti njemački vratari koji su do sad branili puno bolje od naših. Naši vratari još u jednoj utakmici, mislim, nisu obranili 10 do 12 lopti, a to je osnova svega. U rukometu je to najvažnije — obrana je važna.
Vidjeli ste kako smo u nekim segmentima promijenili obranu na 6-0-5-1 pa se pokazalo dobro. U napadu smo se prebacili na 7-6 pa opet se pokazalo dobro. Znači, trener isto mora mijenjati dosta toga.
- Ja sam jučer slušao onoga čovjeka iz Rijeke, mislim da se zove Olivari, nazvao je trenera "trenerčina" i ja se slažem s tim. Ali ja sam toga trenera već u ovoj mojoj društvu, u kojem sjedim, kad sam došao, kad su me pitali za njega, rekao da je to vrhunski trener i to se je pokazalo. On je bio trener njemačke reprezentacije, bio je trener u Austriji, bio je trener u Njemačkoj, u najvećem klubu u Berlinu. Špoljarić, na primjer, igra za njega, a sada je njegov pomoćni trener. On je bio veliki trener u njemačkoj reprezentaciji i on je prvi koji je Japan uveo na Olimpijske igre, znači prvi trener koji je s Japanom uspio ući na Olimpijske igre.
A ovo malo o napadu — kakav je napad, kakvi su naši igrači, di šteka, di ne šteka, šta bi trebalo tu?
- Pa, napad bi mogao biti dobar, ali evo vidimo:Martinović nam igra sa ručnom, što se kaže, jer je povrijeđen; Cindrić se vidi da nema energije; Srnu nećemo imati; pivot je solidno odigrao zadnju utakmicu, ali Šipića ne može nijedan od njih. Znači, dosta toga šteka u napadu, po meni.
Krila?
- Pa, krila su dobra, mislim, Šoštarić i, kako se mali zove, Glavaš su dobri realizatori, ali šta mi fali? Kod sva četiri naša krila nijedan ne zna igrati na igrača i dodat beku. Znači, bekovi rade više za krila nego obrnuto. Kad sam ja igrao rukomet, mi smo kao krila puno radili za bekove i pomagali. Tako je u posljednje vrijeme.
Posebno jučer, sigurno on je digao veliku halabuku s razlogom, normalno — o uvjetima, o putovanjima iz Švedske, iz Malmöa pa sve do Danske, o spizi. Vidjeli smo ovih dana koliko to isto utječe na igrače, odnosno — je li to onda i jači motiv? Kako gledate na to sve skupa? I evo, možemo reći — je li prvi put netko se podviknuo za EHF? To je velik utjecaj na igrača.
- Čovjek nije održao trening zato što nije želio putovati 40 km na trening pa se 40 km vratiti. Njega su vodili na konferenciji za medije. Čovjek se vozio 35 minuta da bi se vratio i sa pravom je eksplodirao. Samo ja se pitam gdje je Rukometni savez Hrvatske? Zašto taj Rukometni savez Hrvatske nije reagirao prije toga, na te propusnice EHF-a? I svaka čast još jednom čovjeku koji ne živi u našoj zemlji, koji trenira našu reprezentaciju, da se on digne protiv te moćne organizacije, a naši ljudi iz Saveza šute.
Da, dakle, sramotan potez EHF-a, pa sramotan potez EHF-a, još sramotniji našeg rukometnog Saveza koji nije reagirao na to. Trebali su se buniti protiv tih uvjeta. Kako govorimo o splitskim rukometašima — jedan je ozlijeđen, rekli ste sami, Šipić; drugi je mali Maraš, igra desno vanjskog, igra u Paris Saint-Germainu. Kako gledate na njega?
- Pa dobro, Maraš je meni izraziti šuter. Maraš nije igrač po mom ukusu. Po mom ukusu bio je Pero Metličić koji je igrao fenomenalno oba pravca. Maraš je "pistolero", isto kao i Lučin s druge strane — ili pogodi ili ne pogodi. Znači, nisu to rukometaši koji igraju rukomet, ajmo reći, sa glavom.
Čitate, vjerojatno, njemačke novine, šta kažu Nijemci, šta kaže "Zeitung"?
- "Zeitung" je pun hvale za njemačku reprezentaciju. I još jedan put se vraćam na tu Njemačku, jer prilično poznajem te igrače. Imaju puno veći roster. Znači, oni imaju jednog našeg mladoga, našeg, kažem, Grgića, koji ne igra ništa, dvije utakmice, pa u trećoj da sedam golova. Pa imaju ovoga, kako se zove, srednjeg, Juri Knorra, Juri Knorra. Dvije utakmice se ga ne stavi igrati, protiv Francuske da deset golova. Znači, ima puno više igrača i bit će puno odmorniji od nas, a to je sad, nakon deset dana, dvanaest dana turnira, vrlo važno.
Da, Marko Grgić je lijevi bek, tata je tu sve naš. Nego htio sam vas pitati, Nijemci isto imaju kompleks nas, znamo i sami, od Olimpijade, od Svjetskog prvenstva. Je li može to isto?
- To može igrati jednu ulogu. Ja sam osobno poznat kod Heinera Brandta, koji je bio trener reprezentacije, i kad bi se sreli, često bi rekao: "Da mi nije bilo onih tvojih Hrvata, imao bih dvije, tri titule više". Kao što su Francuzi bili prepreka nama da nešto osvojimo, tako smo mi uvijek Nijemce dobivali u važnim utakmicama. Ali ja ne vidim u našoj reprezentaciji kvalitetu da bi mogli dobiti Nijemce danas.
Evo, često sam bio u Kölnu na utakmicama kada je bilo Europsko ili Svjetsko prvenstvo. Fascinantno su poznavatelji rukometa. Nijemci, Bundesliga je dosta gledana, krema igrača, najbolji igraju. Kako gledate uopće na tu Bundesligu?
- Pa dobro, Bundesliga je bez konkurencije najjača liga na svijetu. Evo, uzmimo po meni dva najbolja igrača na svijetu, to su lijevi i desni bek, jedan i drugi igraju u Bundesligi. Jedan igra u Flensburgu, drugi igra u Berlinu. Sljedeće godine će igrati zajedno u Berlinu, još će doći Dika Mem, najbolji francuski igrač u Berlinu. Znači, najbolji, najveći igrači svjetski igraju u njemačkoj Bundesligi.
Domagoj Duvnjak je, evo, produžio još jednu godinu ugovor za Kiel. Kako gledate na to?
- On je za mene fenomenalac. Koliko godina igra? Ali već taj njegov utjecaj na igru Kiela nije više toliko velik. Ali pošto je osoba kakva je, pošto je vrlo važan za svlačionicu, vjerojatno su mu zbog toga i produžili ugovor na još jednu godinu. Znači, vođa.
Samo za kraj da vas pitam: kad usporedimo rukomet, rukomet kad ste vi igrali ovdje 70-ih godina i poslije ste išli vani pa trenirali, možete reći možda koliko se tu promijenilo, ono što je za vas imalo najveći utjecaj za vaš razvoj rukometa ovdje u Splitu?
- Pa dobro, ajmo sad ovako reći. Rukomet koji se igra 70-ih godina, sad moram spomenuti bivšu Jugoslaviju, to je bila najjača liga na svijetu. Sad smo malo prije pričali da je momentalno Njemačka. Tako da sam iz jugoslavenske prve lige otišao u njemačku prvu ligu i njemačka prva liga se je dizala. Nije bila toliko jaka kao jugoslavenska. A što se tiče moga osobnog, ja sam počeo igrati košarku. Sa 17 i po godina me profesor Petar Perasić, pokojni, doveo u rukomet i počeo se igrati u Splitu rukomet. A za moj razvoj je jednu određenu ulogu igrao jedan prijatelj iz škole, zove se Ante Zuvanić Zujo. S njim sam igrao zajedno za školsku ekipu i tu sam imao prilično dobar uspjeh. I kroz taj uspjeh je Petar Perasić mene vidio, jer on mene nije mogao vidjeti kao rukometaša, ja sam bio košarkaš, ja sam došao s Gripa na Balkansku. Znači, Zujo me malo digao u tom školskom rukometu.
Lijepa je to generacija. Dakle, poslije toga znamo i sami, dolazi druga generacija. Ali učitelju, kako gledate na to da danas Split nema prvoligaša? Je li tragedija da u Dalmaciji imamo, evo, samo Trogir i Metković?
- Pa dobro, neću govoriti o tragediji, ali recite mi, kraj 60-ih, početak 70-ih, dok sam ja živio u Splitu u Hrvatskoj, koji je bio glavni u košarci? Jugoplastika. Di su sad? Di je bio Hajduk? Di je danas? Znači, Split, pogotovo Dalmacija, sport propada. Zbog čega je to tako? Da li imamo loše uprave? Da li imamo loša rukovodstva? Da li su financije važne? Ja to ne mogu odgovoriti, ali u svakom slučaju sport u Splitu propada.
Učinio se intervju sa Perom Metličićem, kazao je da nikad više djece nema upise sada u njegovu akademiju. Dakle, rukomet uvijek u sjećanju, velika je popularnost, ali kako zadržati te mlade? Kako biste vi dali savjet?
- Pa kako zadržati mlade? Možemo pričati o rukometu, o košarci, o balunu. U bivšoj državi su igrači sa 28 godina odlazili vani, a danas ode dite sa 12, 13, 14, 15 godina. Znači, on se malo digne i ode. Zašto igraju naši igrači vani? Šipić, koga ja strašno cijenim, koji nam sad puno fali, on dolazi iz akademije, ali on igra u Švicarskoj. Pa koji je faktor Švicarska u rukometu da on mora ići u Švicarsku? Znači, ekonomija.
A to nam fali. A mali Maraš u Paris Saint-Germainu.
- Dobro, sad ne pratim ga pa ne znam koju ulogu on igra.
Ne znam ni ja koju ulogu on tamo igra. Da zaključimo za kraj, šta bi rekli našim hrvatskim navijačima? Šta nas očekuje protiv Njemačke i šta bi preporučili?
- Očekuje nas teška utakmica, vrlo teška utakmica,jer ja smatram Nijemce za malo jačim od nas. Ali još jedanput, možda taj kompleks koji njemačka institucija ima prema Hrvatskoj možda prevagne. Trebat ćemo najmanje 15 do 20 obrana naših golmana.
