Tradicija izrade drvenih igračaka koja je u Hrvatskoj uvrštena na listu UNESCO-ve nematerijalne zaštićene baštine nije svojstvena samo Hrvatskom Zagorju. Drvene igračke izrađivale su se i u zaleđu Dalmacije točnije u Dalmatinskoj Zagori u mjestu Zelovu, a najčešće ih se može vidjeti i kupiti na sajmovima i feštama, poput one splitske na Svetog Dujma.
U svojoj opsežnoj znanstvenoj knjizi koju je prije kojih mjesec dana promovirala muzejska savjetnica dr. sc. Iris Biškupić Bašić u Mimari u Zagrebu pod nazivom „Drvene tradicijske igračke“, upravo s puno pažnje, ljubavi, ali znanstveno utemeljeno, jer je sama „zasukala rukave“ i istražila ovu temu na licu mjesta, opisuje izradu igračaka u Dalmatinskoj Zagori. To su oni drveni leptiri i sve drvene igračke koje tako rado još uvijek, unatoč svijetu video igara, roditelji ili djedovi i bake kupuju za Svetoga Duje u Splitu na vašaru svojoj djeci. Vraćajući se tako u svoje djetinjstvo i tako čuvajući tradiciju. Ne kaže se uzalud: „Bolje da propadne selo, nego običaji“. U Skandinavskim zemljama velika se pažnja pridaje drvenim igračkama u razvoju dječje mašte, socijaliziranosti i svih osobina potrebnih da jednom postanu „zreli i odgovorni, te empatični ljudi“. Knjigom o tradicijskim drvenim igračkama dr.sc. Iris Biškupić Bašić iz Etnografskog muzeja u Zagrebu s kojom je razgovarao portal Morski.hr, daje svoj obol djetinjstvu i tradiciji za koju se vrijedi boriti da ne izumre.
Kako ste doznali da su se mještani sela Zelovo bavili izradom tradicijskih igračaka?
– U Etnografskom muzeju u Zagrebu zaposlena sam kao muzejska savjetnica i voditeljica Zbirke dječjih igračaka i igara, Zbirke košaraštva, Zbirke lončarstva, Zbirke medičarsko-svjećarskog obrta, Zbirke tradicijskih dječjih igračaka i Zbirke tradicijskih obrta.
Već sam kao dijete odlazila s roditeljima na proštenja i sajmove i na dar dobivala dječje igračke koje su nastajale u hrvatskim selima. Moj je otac čuo da se igračke izrađuju i u Zelovu, a dolaskom u Sinj zatekao je majstora Jakova Delaša kako ispred crkve na pijaci prodaje na kartonskoj kutiji lijepe drvene dječje igračke koje je sam izradio. Taj susret ga je potaknuo da posjetimo spomenuto selo i razgovaramo o izradi igračaka sa spomenutim rukotvorcem. Kasnije kada sam počela raditi u Etnografskom muzeju bilo je prirodno da posjetim majstora Delaša i od njega za muzejsku zbirku otkupim igračke. To je naravno, bio samo početak istraživanja koje sam započela u mladosti, a traje i danas.
Od kad se mještani Zelova bave izradom tradicijskih drvenih igračaka?
– Selo Zelovo, nedaleko Sinja, u Dalmatinskoj zagori, smjestilo se na 800 m nadmorske visine, a kako su u tome kraju zime bile oštre i duge, a stanovnici vješti u obradi i oblikovanju drvenih predmeta, uz diple, gusle i cigaretnike (cigarluke), glinene lule i drvene kamiše, već početkom 20. stoljeća crpeći uzore i inspiraciju iz neposredne okoline pojedinci su se počeli baviti i izradom dječjih igračaka. Na području Zelova u Sinjskom kotaru pokrenuta je oko 1949. godine domaća radinost, a glavni nositelj proizvodnje dječjih igračaka bio je rezbar Ante Delaš.
Posljednja obitelj koja je izrađivala dječje igračke u Zelovu je obitelj Jakova Delaša. Njegovi sinov Stanko, Ivan i Mate, kao i kći Kata, od djetinjstva su uz oca izrađivali igračke, a kada je on zbog bolesti 2000. godine prestao s radom, Stanko nastavlja uz svoj posao i izrađivati igračke do 2002. godine kada zbog smanjenog interesa javnosti potpuno prestaje s rezbarenjem.
Gdje su plasirali svoje proizvode?
– Proizvode su za prodaju donosili Kotarsko-trgovačkom poduzeću „Kamešnica“ koje ih je dalje distribuiralo, potom poduzeću Narodne rukotvorine u Zagrebu, ali i na pijaci ispred svetišta Gospe Sinjske u Sinju, na pazaru u Splitu, a posebno za vrijeme svetkovine Svetog Duje. Putovali su i u ostala dalmatinska središta poput Imotskog, Knina, Vrgorca, Vrlike, Makarske.
Po čemu se njihove igračke razlikuju od onih napravljenih u Hrvatskom Zagorju?
– Zelovske igračke izrađene su od klenova drva, najčešće su to malene kratke svirale ukrašene rezbarenom površinom te lakirane ili oslikane. Uz klen koristili su često i drvo trepetljiku ili jasiku (iz porodice vrbe) koja je rasprostranjena na spomenutom području, a prikladna je za obradu jer je meka, lagana, elastična i srednje čvrsta te bijela pa je pogodna za oslikavanje. Njihovo je oslikavanje karakteristično i prepoznatljivo pa možemo reći da je to tzv. zelovska manira oslikavanja. Kao podlogu na drvo nanose nježno žutu vodenu boju na koju se apliciraju ukrasi s blagim crvenim i zelenim šarama, za razliku od zagorskih igračaka koje su intenzivnih jarkih crvenih, plavih, žutih ili zelenih boja, a tako su i šareno ukrašavane. Motiva je znatno manje nego u Hrvatskom zagorju, ali sve su rađene rukom, nožićem i spajane čavlićima. Najviše su radili konjiće i leptire koje nazivaju ticama. Potom zrakoplove, gimnastičare, plesače na štapu tj. vrtaljke i svirale poput čekića.
Koliko se osoba u Zelovu bavilo izradom drvenih igračaka?
– Nije mi poznat točan broj izrađivača dječjih igračaka, ali u nekim dokumentima navodi se da je pedesetih godina 20. stoljeća radilo desetak stanovnika Zelova, a da se moglo zaposliti još toliko drvorezbara. Krajem 20. stoljeća tj. 90-ih godina ostao je samo već spomenuti rezbar Jakov Delaš.
Što je od njihovih izrađenih igračaka ostalo sačuvano do danas?
– U Etnografskom muzeju u Zagrebu sačuvano je u Zbirci tradicijskih dječjih igračaka devedeset i devet igračaka s područja Zelova. Ove se igračke nalaze i u fundusu Etnografskog muzeja u Splitu, Makarskoj, Sinju, a vjerujem i u mnogim obiteljima diljem Hrvatske i šire.
Cijeli razgovor možete pročitati ovdje.
