U seriji intervjua pod nazivom "Druga strana politike" razgovarat ćemo s akterima koji kroje političku scenu Splita i Splitsko-dalmatinske županije. Saznat ćemo kako su se uključili u politiku, tko su im uzori i oponenti, kojim se idejama vode u svom društvenom djelovanju, ali i drugu stranu njihovih biografija – čime se bave u slobodno vrijeme te kakav život vode izvan svijeta politike. Naš je sugovornik Jure Bučević, vijećnik Hrvatske građanske stranke (HGS) u Gradskom vijeću Grada Splita.
Možete li nam opisati kako izgleda Vaš posao, odnosno poslovi, u protekloj godini? Koliko Vaš inozemni dirigentski angažman utječe na Vaš privatni i poslovni život?
- Moj posao sastoji se od višemjesečne pripreme za određeni projekt, bilo da se radi o operi ili simfonijskom programu. To uključuje proučavanje partiture, kontakte sa solistima, dogovore o tempima, idejama i slično. Uz to, svako putovanje mora biti do detalja usklađeno sa rasporedom proba, radnim danima, izvedbama i ostalim obavezama, tako da dobar dio vremena odvajam i na organizaciju svega navedenog. Sve to, naravno, utječe na privatni život i obrnuto jer, primjerice, ja sam na videopozivu s intendantom La Fenicea u Veneciji, a jedno me dijete drži za nogu i viče "Tata, upali Spužva Boba!" Ili me uopće nema pa sve obaveze padaju na suprugu, škola, vrtić, domaći radovi, trening, obroci… Zapravo ona to radi i kad sam tu.
Što Vaša djeca misle o Vašem poslu? Zanima li ih glazba?
- Misle da se tata dobro zabavlja i prilično su u pravu. Zapravo, blizanci me nikad nisu ni vidjeli kako dirigiram, osim na snimkama, jer se sve odvija daleko od Splita. Ipak, glazba je dio njihova dana i pokazuju veliku sklonost prema njoj. Pogotovo je to izraženo kod najmlađeg, Davida, koji samostalno sjedne za klavir i oponaša nastup na koncertu.
Na Vašim se društvenim mrežama nedavno mogla vidjeti zanimljiva interakcija s dječjom publikom u Teatru Marrucino, tijekom generalne probe Rigoletta. Kako djeca reagiraju na operu, umjetnost koja se kod nas često smatra ozbiljnom, pomalo i zatvorenom, rezerviranom za stariju publiku? Mislite li da se u Hrvatskoj dovoljno uključuje djecu u klasičnu glazbu?
- U svakom mom inozemnom ugovoru stoji da osim dirigiranja proba, koncerata i predstava moram odraditi i obaveze prema sponzorima, medijima i publici. Nekad je to samo fotografiranje, nekad predavanje, nekad druženje i promocija, ali baš je svaki put dio proba rezerviran za publiku. Tako sam u Parmi na prvoj probi imao punu dvoranu umirovljenika, pretplatnika. Neki su od njih kao djeca gledali Toscaninija i to su mi rekli u pauzi. Dakle, to je nešto što je u Italiji normalno i prirodno, oni od svoje tradicije ne odustaju. Budući da su s kazalištem stopljeni od najranije dobi, oni automatski razvijaju kritičko mišljenje, usvajaju estetiku i manire i to ih izgrađuje kao osobe. Mi smo, nažalost, jako daleko od toga.
Kakve uspomene nosite na vrijeme Vašega mandata na čelu Opere HNK-a Split? Postoji li neki potez koji pamtite kao osobito uspješan ili neka situacija koju biste promijenili?
- Nosim lijepe uspomene. Naravno, kad je čovjek na poziciji, misli da je pametniji od drugih pa neke stvari posloži po svom, a sa odmakom vidi da je moglo i drugačije. Svatko od nas na valu nekog ega pogriješi ili krivo procijeni – i to je ljudski. Tako da je grešaka zasigurno bilo, ali i uspjeha. Već i ptice na grani znaju da je velik broj kolega zaposlen upravo na moje inzistiranje. Veći ansambl značio je i odmak od ustaljenog repertoara. Tako bih izdvojio orkestralnu suitu "Žar ptica" Igora Stravinskog, verzija iz 1919. godine koju je orkestar izveo pod mojim vodstvom. I dalje smatram da je to bio ogroman iskorak u tehničkom i interpretacijskom smislu. Isto tako, ako ćemo gledati kompletan ansambl, jednočinka Cavalleria rusticana sa zborom kao važnim protagonistom i zapaženim ulogama naših solista ostaje kao lijepa uspomena. Ujedno je to bila i moja posljednja predstava s HNK-om Split, pa mi to budi posebnu emociju.
Smatrate li da iza izjava koja se često čuje među Splićanima koji idu u kazalište, "o svemu odlučuje politika", ima veze s istinom? Koliko političko opredjeljenje, djelovanje ili odnos s nekom vlasti utječe na izbor ljudi na čelnim pozicijama, izbor vanjskih suradnika, blokiranje "tuđih" i slične odluke važne za kazališni život?
- Osnivač kazališta je Grad Split i kao takav izdvaja nemala sredstva za njegov rad, produkcijsku i kadrovsku politiku. Uslijed svega navedenog logično je da Grad postavi prije svega kompetentnu i odgovornu osobu na čelo Nacionalne kuće. Ostali kadrovi trebali bi biti predloženi i izabrani na osnovi umjetničkih dostignuća i rezultata. Nije uvijek tako i to dovodi do skepse i raznoraznih naklapanja. Naravno, ne možete osporiti što je netko odabrao "Peru, a ne Stipu" ako obojica ispunjavaju uvjete i tu se zapravo vrtimo u krug.
Možete li usporediti posao stalno zaposlenog glazbenika (primjerice u glazbenim školama, na fakultetima ili kazalištima) i umjetnika-slobodnjaka? Jesu li se Vaša razmišljanja o tome gdje ćete biti i što ćete raditi mijenjala s vremenom i okušavanjem u različitim poslovima?
- Bio sam u jednom i drugom sustavu. Napustio siguran posao na neodređeno da bih mogao umjetnički rasti. Okusio i oblake i tvrdi beton, ali bez toga ne ide. Morate izaći iz komfora da biste našli svoj put i ono što ste zapravo vi. Naravno, obitelj je podnijela veliku žrtvu zbog mojih odluka, ali i dalje su čvrsto uz mene.
Tko je Vaš glazbeni, a tko politički uzor?
- Ne mogu reći da imam jednog ili drugog. Kroz povijest je bilo zbilja vrhunskih dirigenata, ali još bitnije – velikih osobnosti i karizmatika. Danas je toga sve manje. U političkom smislu svatko tko kaže ne više od dvije suvisle rečenice na Gradskom vijeću, a da pritom vlada materijom, može izazvati moje poštovanje.
Kad ste odlučili postati politički aktivni? Što je utjecalo na Vašu odluku da se, uz ozbiljnu glazbenu karijeru, bavite i politikom?
- Odlučio sam to negdje oko 2017. godine. Nisam ni slutio da će to narasti i razviti se ovako. Samim ulaskom u politiku mnogima sjednete na žulj bez da ste rekli dobar dan. To je jednostavno tako.
Na nedavnom ste Gradskom vijeću uputili niz ozbiljnih kritika na poziciju Opere splitskog nacionalnog kazališta za vrijeme mandata Vicka Bilandžića, koji je istaknuo da je s Vama uvijek korektno surađivao. Gdje je, po Vašem mišljenju, "puklo" na relaciji Grad-HNK, i kako je Opera postala kolateralna žrtva?
- Sve na tu temu rekao sam na toj sjednici. Bivši intendant i ja nismo nikad surađivali ni poslovno ni privatno. Naravno, to nije razlog da ga ne pozdravim na cesti, ili on mene. U tom smislu sam konkretan i korektan!
Kako ćete provesti blagdane? Imate li neke želje i odluke za 2026. godinu?
- Blagdane provodim kako i priliči, u krugu obitelji. Supruga i troje djece najbolje su mi društvo. Na kojoj ćemo adresi biti, to je tek pitanje, ali nikad ne mirujemo pa tako nećemo ni sad. Novogodišnje odluke brzo padnu u vodu, tako da ih ne prakticiram. Imam realne planove i ciljeve koje ću, uz dobro zdravlje i Božju pomoć, vjerujem, i ostvariti. Sretan Božić i nova 2026.
