Jutros svi na jutarnjim kavama slažemo dojmove nakon poraza naših Vatrenih od Engleza 4:2 u prvoj utakmici grupne faze Svjetskog prvenstva. Ali treba podići glavu gore, jer naši su nam nogometaši toliko radosti dali kroz sve ove naše vatrene godine.
Zato u sljedećim utakmicama grupne faze Hrvatska treba opet biti ovako ujedinjena na trgovima i ulicama, i uspjeh će doći. Važno je proći grupnu fazu, pa onda u nokaut-sustavu učiniti ono što smo pokazali i na prethodnim turnirima.
Vremeplov hajdukologije: Koševo 1979.
A mi ćemo danas opet malo vremeplovom hajdukologije. Nismo jučer, na datum jedne velike utakmice, jer su sve oči ipak bile uprte u Dallas i sraz s Englezima. Ovaj put idemo do sarajevskog Koševa, još jednog od brojnih mjesta gdje je pisana povijest Hajduka, kada su Bijeli, kao Ivićeva avangarda nogometa, pobjedom 2:1 postali prvaci. Ovaj put davne 1979., prije eto 47 godina.
Taj put više ne na kontranapad ni na offside-zamke, kao nekoliko godina ranije, već modernim i do tada neviđenim pressingom na loptu, još jednom doktorskom disertacijom velemajstora nogometne taktike Tomislava Ivića.
"To mi je najdraža utakmica. Vodili smo 2:0 golovima Boriše Đorđevića i Zorana Vujovića, Sarajevo je smanjilo negdje pred kraj, a onda je njihov centarfor Savić imao šansu u zadnjim minutama, ali obranio je naš odlični vratar Ivan Budinčević", rekao nam je nedavno naš Dražen Mužinić.
"Kasnije sam znao sanjati tu utakmicu, je li završila tako ili drugačije."
Oče naš Frfa, hajdukovac od formata pa i u snu... Ali završilo je 2:1 za Bijele. Osvojena je titula s čak 50 bodova, i to zbog bolje gol-razlike nad drugoplasiranim Dinamom.
Besana noć prije odluke
A pričao je i Šuro: besana je bila i noć uoči odlučujuće utakmice na Koševu. Strepilo se, pazilo na sve...
Naime, te sezone vodila se mrtva trka. Dinamo je u zadnjem kolu pobijedio Vojvodinu u Novom Sadu, ali Bijeli su imali bolju gol-razliku i postali prvaci. Tada još nije vrijedilo pravilo boljeg međusobnog omjera.
Pa je i u Novi Sad menadžer Ljubo Barin, tada važan hajdukov čovjek u svijetu nogometa, insajder što bi se danas reklo, odveo nekakvog lika iz uprave Ajaxa kao "važnog čovjeka iz vrha Ajaxa" koji je došao gledati Svilara. Pa je Ratko Svilar, strašni golman Vojvodine, branio utakmicu života, misleći da mu se smiješi pozamašan transfer u taj veliki europski klub.
No, izgleda da je čovjek koji ga je gledao bio običan umirovljenik iz Nizozemske i "funcutarija" osmišljena u vodstvu Hajduka. Tako da nije samo Matan iz Raosovih i Vrdoljakovih "Prosjaka i sinova" smišljao svašta po "Niskozemskoj", nego je to, eto, znala i tada sposobna uprava Bijelih.
Titula je potvrđena na sarajevskom stadionu Koševo, gdje su se natiskale tisuće hajdukovih navijača, tada još "Nesvrstanih" s "divljeg istoka" Starog placa, kako će to kasnije mladim generacijama pričati Prle, jedan od pokretača organiziranog navijanja na poljudskom sjeveru i obnovitelj Torcide.
Golove su dali Zoran Vujović i Boriša Đorđević, ali strepilo se do zadnjeg sučeva zvižduka. Na klupi se slušao i prijenos iz Novog Sada, hoće li Dinamo smanjiti gol-razliku.
Bilo je i šokova pred kraj, pa je naš golman Ivan Budinčević obranio mrtvu šansu centarfora Sarajlija Rade Savića, nakon centaršuta tada mladog krila Predraga Pašića. Dobro, nije ni Rade Savić šutirao kako je mogao, ali ostavimo to analizama hajdukologa, na onih par preostalih šankova starog Splita koji više nema.
"Zagrlio sam tu loptu kao najdražu djevojku", rekao nam je Ivan Budinčević kad smo ga nedavno nazvali u njegov Bajmok i čestitali mu rođendan.
Sjećanje iz Baške Vode
Pričao mi je Šuro godinama kasnije o noćnom dočeku na Starome placu, a ja se sićam da sam prijenos sluša u dvoru u Baškoj Vodi. Negdi gori od Rogača trubila su auta. Mater mi kaže: "Evo, počelo je."
I znan da sam s rođakom otiša na mul, mava i mava s jednim bilim lancunom, brodice su razvile jidra, kako i priliči Majstoru s mora.
