Za generacije koje su rasle s Internetom, najbolje je profesionalni put prof.dr.sc. Nikole Viskovića “dobrog duha” Splita i javnog života Hrvatske koji je nakon 47 godina predavačkog staža na Pravnom fakultetu u Splitu otišao u zasluženu mirovinu u kojoj dakako ne miruje, pronaći na stranicama već gore spomenutog virtualnog prostora, piše morski.hr.
Oni malo više upućeniji u rad prof.dr.sc. Viskovića pamte kao saborskog zastupnika SDP-a, te kroz brojne njegove društvene angažmane. Od njegovog djelovanja kroz pravnu regulativu, posebice kao zaštitnika životinja, ali i kao političkog zastupnika u Saboru, te predavača na Pravnom fakultetu u Splitu do danas, kroz pisaći stol prof.dr.sc. Viskovića i njegove ruke prošlo je bezbroj napisanih knjiga i nagrada.
Za znatiželjnike kojima faktografski podaci nešto predstavljaju u životu može se reći kako je Nikola Visković rođen u Splitu 6. III. 1938., gdje završava osnovnu školu. Srednju školu pohađao u Santiago de Chile od 1948. do 1956. Pravni studij diplomirao u Zagrebu 1961., usporedno pravo i europske studije diplomirao u Strasbourgu 1963., doktorirao tezom “Integralna teorija prava” u Beogradu 1967. Od 1961. radi na Pravnom fakultetu u Splitu na predmetu Teorija prava i države, a zvanje redovnog profesora stječe 1985. godine. Autor je preko šest stotina stotina znanstvenih i publicističkih tekstova, pravnih i politoloških. Bavio se i književnim prevođenjem – Pabla Nerude, Lautreamonta i Miguela de Unamuna. Govori španjolski, talijanski, francuski i engleski, a služi se portugalskim i njemačkim jezikom.
Pravnom fakultetu u Splitu je donirao 2003. tri dokumentacije znanstvenih i publicističkih tekstova (hemeroteku): iz ekologije, bioetike i kulturne biologije, iz pravne teorije, te jugoslaviku-kroatiku, od preko 700 fascikala i stotinjak tisuća jedinica. Od 2008. godine u mirovini i od 2009. godine profesor emeritus Sveučilišta u Splitu. Nema lijepo mišljenje o pravnicima. Nije niti čudo, jer u “postolara su najlošije cipele”, zar tako ne govori stara narodna?
S prof.dr.sc. Viskovićem u vidokrugu bioetike, stabala, životinja, ugroženosti i nimalo svjetle budućnosti našeg Jadranskog mora i priobalja, razgovarala je Gordana Igrec za morski.hr.
Odakle vaše zanimanje za bioetiku?
- Moje zanimanje za prirodu, općenito? Dva veća djela o kojima sam o tome pisao su o “Stablu” i “Životinjama”. Gdje se taj aspekt ogledava u biljnoj i životinjskoj prirodi, zatim u vrednovanju, a tek na posljetku je taj interes normativa. Bioetika je normativan dio. Prema tome obuhvaća dio mojeg interesa. Bioetika je vrijednosno normativno razmatranje života. Budući da je prije 20 godina kod nas bila dosta nerazvijena, jer se tek u međuvremenu, u Katoličkoj crkvi, a s druge strane u laičkoj znanosti, npr. sa Hrvojem Jurićem razvila, ja sam tada bio na neki način pionir njenog razvoja u Hrvatskoj. Naravno, danas sam u tome i prevladan jer se bioetika dosta u međuvremenu razmahala kod nas uključujući ljetnu Lošinjsku školu. A ja sam od prije 10 godina zapravo prešao na jednu sasvim novu temu. A to je tema rukopisa topos erotike. Međutim, ni ova druga tema nije savim strana bioetici. Jer u biotičku problematiku spada itekako ljudska spolnost i sve što se oko nje psihološki, društveno i estetski razvija – uključujući erotika. Naime, treba podsjetiti na ono što je laicima nepoznato. A to je da se bioetika ili vrijednosno normativni interes za životom, dijeli na dva velika poglavlja. Jedno je humana bioetika, a drugo je prirodna bioetika. Jedno i drugo su kroz stoljeća uvijek bili predmet svakodnevnog pa i teorijskog interesa, naročito humana bioetika, ali tek se u 20. stoljeću jedno i drugo razvilo u posebnu znanstvenu disciplinu. U humanu bioetiku spadaju brojna biološka pitanja ljudske egzistencije, od začeća, spriječavanja začeća, rađanja, mnoštva medicinskih problema etičke naravi, sve do prirodne, kaznene, samoubilačke i eutanazijske smrti.
A tu se u humanoj bioetici nalazi i spolnost?
- Tako je! A s tim se upravo i bavim. Ostajući donekle u područje bioetike. A ono što sam u dvijema knjigama obradio, naime, “Životinja i čovjek”, te “Stablo i čovjek” odnosi se na onaj drugi dio bioetike – prirodne bioetike, koji je u nas slabije razvijen od humane i naročito medicinske bioetike.
Vas je, pak prvenstveno interesirala prirodna bioetika, zar ne?
- Da, gotovo 15 godina sam pisao te dvije knjige. Nastavljajući jednu svoju staru ljubav za bilogijom koju sam gajio još kao gimnazoijalac u Čileu gdje sam već tada optirao za biološki smjer školovanja. Na povratku u Jugoslaviju slučajno sam dobio stipendiju za Pravni studij i tako postao pravnik, a da bi onda 30-tak godina kasnije uskrsla moja stara ljubav za bilogijom. Ali, nota bene, ne za onom starom školskom bilogijom kojom profesori gnjave studente, puneći im jadne glave tipologijama, anatomijom i fizionomijom životinja, što njih nikako ne može zanimati niti im biti od koristi za život. Mene je zanosio onaj dio biologije koji se naziva etologija, iz škole Konrada Lorenza, Geralda Durella i drugih, a to znači nauke o ponašanju životinja u njihovim prirodnim sredinama. Naravno, na etologiju sam još nadogradio i kulturnu animalistiku tj. istraživanje onoga što su životinje kulturi ljudskoj i što je kultura ljudska životinjama. Isto takvu operaciju sam obavio i nad stablom, idući preko čiste botaničke dendrologije ka onome što su stabla i šume kulturi ljudskoj i što je okrutna kultura ljudska – stablima. Foto: Rade Popadić
Zašto, naime, okolišne teme u hrvatskoj javnosti nemaju prvorazrednu ulogu?
- Zato što je civilizacija i kultura u Hrvatskoj, slično kao i u premnogim zemljama sličnog razvoja, uključujući i sve Istočno europske zemlje, Hrvatska preopterećena povijesnim nedaćama, siromaštva, neobrazovanosti i posljedičnog politikanstva kako je prouzrokovalo i ovo što se već decenijama u nas događa. U tom svijetu bijede i gluposti nema mjesta pitanju, za koji naglašavam već dosta dugo, da je najvažnije pitanje planetarno našeg doba, a to je ljudsko pretjerano trošenje i uništavanje prirode! Dakako, ignoriranje tog glavnog pitanja nije samo karakteristika nerazvijenih društava poput našeg nego na žalost i što je najdramatičnije, jer bi lijek za krizu prirode trebao odatle prvenstveno doći i najrazvijenih zapadnih društava – uzmimo primjerice samo USA-a, danas s Trumpom. Razvijene zemlje su održale već 10 svjetskih skupova o klimatskim promjenama, donijele mnoge kompromisne, ali ipak unapređujuće odluke, no gotovo ništa od toga se ne realizira niti kod njih. To već nije kao kod nas ili u Indiji ili u Africi ili u Latinskoj Americi posljedica ekonomske i političke nerazvijenosti. To je posljedica jednog drugog Zapadu svojstvenog zla, a to je nemilosrdan zamah neoliberalnog poredka kojemu su financijske špekulacije, proizvodnja, štetne i profitabilne robe te držanje naroda u medijskoj blokadi znanja i vrednovanja, najjači motor sadašnjeg neumitnog propadanja prirode.
Zašto neumitnog?
- Uz nemilosrdno uništavanje prirode neoliberalni kapitalizam i njemu podređeni mediji istovremeno siju nezainteresiranost ili čak optimizam u odnosu na ono što se s prirodom događa. A ne događa se više ono što smo pred samo 10-tak godina nazivali pet minuta prije podne, a podne je sumrak planete, već se sada događa 5 minuta poslije podne! A to znači da su većina aspekata prirode ireverzibilno tj.nepopravljivo, nepovratno krenuli u veliki krah. Sjeverni i Južni pol razleđuju se nepovratno i ako bismo danas smjesta primjenili sve odluke Pariške konvencije o klimatskoj promjeni, jer bismo te primjene mogli doživjeti tek za 10 ili 15 godina. Iščežavanje biodiverziteta je bespovratno u svim svjetskim biotopima od brazilske, kongoanske i bornejske prašume do sibirske tajge i mediranskog bazena. Morske vode su zagađene i zagađuju se desecima tisuća plovila, pa onda i naši bedaci iz vlasti i iz oporbe hoće još umetnuti i naftni terminal na Krku za snabdijevanje ne samo Hrvatske, nego i čitave Srednje Europe, a u službi međunarodnog kapitala koji nudi skuplju naftu iz Srednjeg Istoka, SAD-a ( nafta iz šifta koja se vuče iz ulja, nova, prljava nafta), a nasuprot mogućnosti jeftinijeg goriva iz “neprijateljske Rusije”. Imaju u tom svoje prste i Trump i NATO i gospođa Kolinda – bivši sekretar NATO-a. Raspadaju se i glečeri naših Alpa tako da za jednu deceniju nećemo imati više stalnih tokova voda za Dunav, Rajnu i Po.
Što je onda s našim Jadranom?
- Milenijima je bio prebogat, prečist i neizmjenjen. A u samo nekoliko posljednjih decenija pretvara se iz mare nostrum u mare monstrum, sa dramatično sve manje vrsta i količina riba, sa podmorskim golim tlom ili osvajanim tropskim biljem, s obalom koju će uskoro obešumiti divovski požari s florom i faunom koja uskoro neće biti mediteranska nego suptropska, a satelitske snimke pokazuju da se sve zemlje mediteranskog bazena suše i pretvaraju u ono što su danas Turska i Sirija.
Pa, kako će onda naša obala i Jadran izgledati u budućnosti?
- Upotrijebite svoju negativno utopijsku maštu kad već Plenković, Bernardić, Vrdoljak i drugi veličanstveni političari ove zemlje to ne znaju. A bogami znaju to drugovi iz Zelene akcije ili Vjeran Piršić koji se mučenički trudi spriječiti penetraciju stotine tankera u naš zatvoreni Jadran. Ne znaju naše političke kvazi elite što nam priroda još znači, što nam sutra više neće značiti, a što bi nam značila Slavonija i Lika i Dalmacija da se uza sve ovo rečeno znamo s njima dragati (da upotrijebim erotski termin). To znači ljudski ponašati!
Pa, zašto se uopće čovjek odalečio od prirodnog i životinjskog svijeta?
- Na to bih redoviti građanin, pa i redoviti tzv. znanstvenik pa i redoviti akademik poput gospodina Paara, odgovorio: Da čovjek uvijek nalazi rješenje za zla izvana i za vlastita zla. Ali to je laž! Sva povijest pokazuje da je neusporedivo više razaranje, okrutnosti i nemoći, nego stvaranje, ljubav i potencija. Čovjek od kada postoji najprije koristi, zatim počinje zloputrijebljavati i napokon završava uništavajući prirodu. On je ontološki, sa svim osobinama koje mu pridaju i Platon i Nietzsche i Marx – rak prirode! Kultura je protuprirodna. I ne može to biti ni do mjere gutanja prirode u crnu rupu. Tko će zaustaviti množenje miljarde ljudi?! Tko će od nas spasiti zvijeri, pčele, hobotnice, zelene aktiviste i pjesnike koji su vapaj ovoga svijeta?! Sjetimo se Holderlina, Rilkea, Dizdara, Miljkovića, Parun, Čudine, Dragojevića. (Nabrojio sam pomalo mistične pjesnike, jer i priroda je mistična. Ali tu mističnost je svaki nacionalizam ubio!) Zaboravimo Busha, Blaira, Sarkozya, jer i tako neće stići do haškog suda zbog zločina u Iraku, Libiji, Siriji i naše planete!
