Glazbena priča prvog splitskog pjevača zabavne glazbe, mogla bi se, u nekim detaljima, približiti onim namjenskim crticama holivudskog miljea, o običnom, jednostavnom mladiću iz susjedstva, kojemu se nenadano ukaže put ka uspjehu. Velim, mogla, ali ne bi držala vodu u onodobnom Splitu, tamo negdje krajem pedesetih prošlog stoljeća. Taj naš Split nije bio spreman na prvu priznati, prepoznati pjevačicu ili pjevača iz vlastitog dvorišta. Strogi, čudni kriteriji po splitskome modelu zastrašujući su. Ne izgovaraju se javno, tek samo u uskom krugu: Mali je dobar, al nek' se peče. Ne mu dat gušta i odmah priznati da je dobar. U tom i takvom okruženju, počeo je pjevačku karijeru Juraj Đorđi Peruzović, u vrijeme kad se slušalo sve ono što je dolazilo iz vanjskoga svijeta, posebice s nama bliske sanremske pozornice, da bi se već sutradan to isto pjevalo po brojnim plesnjacima, od Gusara pa do zadnje (Fronte) Mjesne zajednice...
Upravo je legendarni splitski pjevač bio gost druge Ćakule s legendama portala Dalmacija Danas.
Peruzović je otkrio koji mu je igrač Hajduka u mladosti bio uzor.
"Vladimir Beara je bio moj idol. Kad sam kao bio u domu Tehničke škole penja sam se na zid i gleda kako Beara brani. S dva metra nitko mu nije mogao dati gol. Kada sam pjevao na festivalu, Beara me zamolio za sliku za njegovog sina. Kazao je da mu je sin bio moj obožavatelj. Kazao sam 'hoću, ako ćete Vi meni dati sliku s Vašim potpisom'. Poslije smo radili u njegovom podrumu i postali smo jako dobri kućni prijatelji".
Prisjetio se jednog od presudnih trenutaka koji je utjecao da postane pjevač.
Zbog snijega u Lici, na zakazani nastup nije mogao doći Jimmy Stanić. Tada mi je prišao Đeki Srbljenović i pitao me znam li pjevati. Rekao sam mu da pjevač po kući, a on mi je rekao da izađem na pozornicu i "popunim" program. Nisam baš žalio, ali me doslovno izgurao na pozornicu. Pjevao sam "Volare" koja je izvela doslovno dan ranije u San Remu i publika me jako dobro primila i tako sam počeo pjevati.
Prvi nastup na Splitskom festivalu (Melodijama Jadrana) imao je 1963. sa zahtjevnom Runjićevom pjesmom "Balada o tovaru".
"Nastupale su velike zvijezde estrade poput Ive Robića, Vice Vukova, Stjepana Jimmyja Stanića ili Tereze Kesovije. Bilo je veličanstveno pojaviti se među njima. Prvi nastup i odmah nagrada publike, bio sam baš ponosan na taj uspjeh".
Maneken iz Padove
Pojasnio je odakle me epitet "manekena iz Padove".
"Svake godine prije Splitskog festivala pošao bi u Padovu kupiti robu za nastup. Jednom dok sam se vraćao kući, spavao sam u motelu u Senju. Ujutro sam krenuo prema Dalmaciji i kada sam stigao do Zadra shvatio sam da mi je odijelo ostalo u ormaru. Morao sam se vratiti po odijelo, a festival je već počinjao. Stigao sam u Split i još sam zakopčavao šlic dok sam se uspinjao na pozornicu. Bilo je u zadnji čas".
1970. godine uslijedila je prva pobjeda na festivalu, a dodijelio ju je međunarodni žiri za pjesmu "The song we used to sing". Autor pjesme je jamajkanska zvijezda Johnny Cliff.
"On je bio poznati reggae pjevač s Jamajke. Runjić mi je ponudio pjesmu i prihvatio sam je na neviđeno. Bila je nagrada 1000 dolara, međutim te novce nikada nisam vidio. Odrekao sam se nagrade, zato festival i dan danas postoji", kazao je uz smijeh publike.
1971. uslijedila je prva suradnja s kantautorom Nenadom Vilovićem na pjesmi "48 uri kad bi traja dan", a sljedeće godine s njegovom pjesmom "Di si bia kad je grmilo?" odnijela je pobjedu, odnosno prvo mjesto publike.
"Nakon pobjede pjesma je postala međunarodno priznata. Donijela mi je preko 100.000 prodanih ploča što je u ono doba bilo impresivno. Pjesma se i danas pjeva, mogu reći da je ona moj "cavallo di battaglia", što bi rekli borbeni konj. Mnogi pjevači imaju pjesme prema kojoj su prepoznatljivi, a mene gdje god da dođem pitaju da pjevam upravo ovu pjesmu bez obzira na široki raspon pjesama koje sam pjevao".
Komentirao je zašto naši izvođači imaju skromni uspjeh u inozemstvu ili ga češće uopće nemaju.
"U Rigi smo snimili ploču uživo i ona je prodana u više od pola milijuna primjera. Doduše, paušalno sam za to dobio 300 rubalja za koje nisam mogao kupiti ništa, da sam išao na tantijeme, obogatio bih se. U svim robnim kućama nailazio sam na svoju ploču. Današnji pjevači nisu prepoznati van. Da ne kažem da sam obišao čitavi svijet. Snimao sam u Češkoj, Poljskoj, Bugarskoj, Njemačkoj..."
Koncert za čistačicu
Potom je ispričao anegdotu o koncertu na kojem je pjevao jedinoj osobi u dvorani.
"Pjevao sam po ex SSSR-u u velikim salama po 25 tisuća gledatelja. Međutim, ostao mi je u sjećanju nastup gdje sam došao na nastup s bendom. Bila je strahovit zima, snijeg do pasa, ušli smo u salu, a nije bilo nikoga osim jedne žene koja je bila naslonjena na šank. Kao pravi profesionalac pjevao sam za jednu osobu. Ona je iza svake moje pjesme pljeskala, ali sve manje i manje. U jednim trenutku mi se i obratila i pitala me kada ću završiti jer mora očistiti salu. Naravno, to je bila čistačica...".
Sjetio se i anegdote o cipelama.
"Imao sam koncert u solističkom teatru prije 20-ak godina. Pripremio sam svečano odijelo i lakirane cipele za nastup. Kada sam krenuo iz kuće na koncert ponio sam jednu kesu u kojoj su bile cipele, a u drugoj smeće koje sam krenuo baciti u kontejner. Kako sam bio opterećen koncertom, umjesto smeća, bacio sam cipele u kontejner. U autu sam vidio da sam pogriješio i da nemam cipele, tada sam se vratio do kontejnera, a tamo se jedan gospodin naslonio i vadio cipele. Kada se okrenuo, bio je to moj profesor matematike. Kazao sam mu: 'To su moje cipele koje sam greškom bacio. Večeras imam koncert i hitno mi trebaju. Dajte mi broj telefona i poklonit ću Vam ih nakon koncerta'. Tako se dogodilo da sam mu darovao te cipele".
"Odbio" Copacabanu
Zanimljivo, zamalo se dogodilo da Đorđi pjeva "Copacabanu" umjesto Olivera.
"1974. Teo Trumbić mi je ponudio tu pjesmu, pustio mi je na magnetofon u jednoj školi i kazao da je uzmem, da je odlična. Pjesma je zaista bila odlična, no obećao sam Kalogjeri pjevati pjesmu koja mi je ranije ponuđena "Ponoćno sunce" koja mi je i dan danas najdraža. Nisam ga mogao odbiti. Tada sam Oliverovom timu predložio da upravo on otpjeva tu pjesmu, što se i dogodilo. Pobijedio je i na neki način dao sam mu vjetar u leđa".
Peruzović će ostati upamćen i kao uspješan kantautor. 1994. Zorica Kondža je pobijedila s njegovom pjesmom "Dok ploviš morima".
"Povremeno sam pisao pjesme, no te godine sam pjesmu ponudio Zorici i dogodio se Grand Prix".
60 godina nakon prvog nastupa na Splitskom festivalu, nastupio je s pjesmom "Letim u svemir" i pobijedio.
"Tu pjesmu su napisali novinar Ivo Šćepanović i Juroslav Buljubašić. Buljubašić je bio poznati splitski poduzetnik koji se bavio i pjesništvom, ponudili su mi je i jako mi se svidjela. Mislili smo napraviti veliki posao s tom pjesmom. Nažalost, Buljubašić je mjesec dana prije festivala umro. Pjesma je osvojila Grad prix festivala".
Otkrio je što je ženski dio publike bacao pred njega na pozornicu za vrijeme koncerata.
"Sjećam se nastupa u Rusiji, uvijek su ženske bacale medvjediće i slično. Interesantno neke su znale baciti i svoje tangice. Kako smo starili kao pjevači, tako je i publika starila. U početku su bacali tangice, a na posljetku pumperice".
Iako se lani izjasnio da se pomalo zasitio pjevanja, dobio je upit za nastupom na otvaranju obnovljenog Žnjana u lipnju ove godine.
"Vjerojatno ću pristati, radi se o velikom događaju. Bila bi šteta ne pojaviti se na takvom programu. Stvarno sam se htio odmoriti, već godinu dana odbijam sve nastupe, ali se nadam da se vidimo na Žnjanu".
