Ana Marija Veselčić jedna je od najboljih mladih splitskih glumica, to je već godinama jasno svim domaćim ljubiteljima kazališne umjetnosti. O tomu svjedoči niz zapaženih uloga i sasvim zaslužena Nagrada hrvatskoga glumišta za najbolju mladu glumicu za predstavu „Zbunjoza.“ Međutim, i „Zbunjoza“ i fantastično „Kroćenje goropadnice“ past će u drugi plan kad s odmakom sagledamo Ana Marijinu diplomsku predstavu „Domaši“ koja je nastala uz mentorstvo profesora Gorana Golovka. Monodramu u kojoj je jedna djevojka razotkrila bizarne roditeljske priče, razorena djetinjstva, uprave dječjih domova i društvo koje selektivno plače nad tuđim sudbinama.
Štićenik ili korisnik – ti si „domaš“
Kad su nas pozvali u Gradsko kazalište lutaka na predstavu „Domaši“, jedna je moja učenica izrazito burno reagirala. „Zašto bi ih itko tako zvao?! To ih vrijeđa“, viknula je djevojčica koja osim suosjećanja s tuđom nevoljom nema veze s dječjim domovima. Ali odgovor se nametnuo sam po sebi – ako netko ima pravo govoriti što je život u domu, onda je to Ana Marija Veselčić. Mlada, radišna, neoštećena i potpuno iskrena prema sebi i drugima.
Njezina je predstava scenografski i kostimografski potpuno pročišćena – svakodnevna odjeća, jedan prosječan domski stol, nešto kuhinjskog pribora. Taj će pribor, doduše, na trenutke zaživjeti u lutkarskoj maniri, objašnjavajući hijerarhiju domske djece, kao i imidž koji pojedinci njeguju dok pokušavaju doći u višu klasu ustanova koje su svijet za sebe.
Veselčić kroz nekoliko likova objašnjava kako izgleda život u domu, rupi, ludari, ustanovi ili dvorcu. Posebno su dojmljivi trenuci kad kroz lik vrtićke djevojčice djetinje naivno objašnjava kako je veseli plavetnilo neba, tanki zidovi sanitarnih čvorova i božićne donacije koje dolaze u dom. Trenutak najmučnije tišine u gledalištu izazvao je opis dječaka koji je za poklon priželjkivao mobitel, iako mu se nije nadao. Svoj je džeparac štedio da bi mu majka što češće dolazila, a pri posljednjem je blagdanskom odlasku od njega zatražila baš taj mobitel jer se njezin tobože pokvario, a novi joj dečko trenutačno ne može nabaviti novi. Trenutak poslije saznajemo da domska djeca ne prezaju od razgovora čija je majka kurva, drolja ili drogirana drolja. Samo što te atribute potiskuju do trenutka kad počnu shvaćati.
Tvoji su korijeni posuđeni i dosad su već nekoliko puta postali tuđi
Veselčić pri kraju predstave ulazi u gledalište i kroz djetinje veselje opisuje njihove sretne trenutke, ljetne odlaske na more, božićne priredbe i slavlja rođendana. I to je trenutak kad se publika već u nelagodi meškolji, a učenici gutaju knedle. Većina nas u gledalištu ne shvaća i nikad neće shvatiti, kao ni puk na ljetnim misama pred kojim svećenik obzirno pozdravi domsku djecu, narod briše suze, a djeca se smijulje. Ne zato što su glupa, nego zato što su se prilagodila da prežive.
Kad ta mila djevojčica Lela, šećerašica koja „ne smije fino“ i s kojom brat jede na alarm sata da joj ne rastu zazubice, prestane biti malena, naivna i slatka i postane lucidna te počne vikati: „Neću nikad biti majka“, publika nakratko zamre. Sve počinje kao strah od povjerenja, gradira se kao strah od intime, a eskalira kao strah da ćeš, zbog „posuđenih gena“ svojih bioloških roditelja, možda postati sličan njima. „Ako budem bila mama, neću dati djecu u dom“, trenutak kad se brišu suze. Možda i licemjerne, jer kao što rekoh, ne znamo kako je i nikad nećemo znati.
Činjenica je da je jedna pametna djevojčica izišla iz doma i pronašla svoj put, zaradila svoj novac, skrojila svoj život i podijelila svoju životnu priču. Bez uljepšavanja, okrivljavanja i dociranja. Samo onako kako jest. Jedino s čime se ne slažem rečenica je da prije 18. rođendana legneš kao domaš, a probudiš se kao bivši domaš. Iako bivaju nasilno bačeni u svijet odraslih bez državne skrbi, boreći se da dostojanstveno (pre)žive, sad smo svi vidjeli jednu djevojku koja je usnula kao domaš, a sad je toliko mnogo više od toga...
