Rastegnuvši se u nemarno opranoj imbotidi, bez naročitog plana i programa, odvezao me taksist u Vallettu, centar centra Malteškog otočja. Najprije sam svratila u MICAS – Malteški internacionalni centar suvremene umjetnosti (Malta International Contemporary Art Space).
(Be)smisao rekonstrukcije stare zgrade Dalmacijavina na Istočnoj obali u hotel s pet zvjezdica, u odnosu na prijedlog iz prvonagrađenog rješenja na Anketnom natječaju kojim se u njoj predvidio Splitu prijeko potreban muzej suvremene umjetnosti, obuzeo me već prvog jutra godišnjeg odmora, a samo dan nakon ćakule s ravnateljem splitske Lučke uprave Vicom Mihanovićem, koji je Dalmacijavinom već počeo upravljati kao budućim hotelom. Jesu li čak i beskućnici primjereniji korisnici od turista?!
Arhitektura MICAS-a: fortifikacije i suvremena opna
MICAS je otvoren za javnost krajem 2024. godine, što znači da je realizacija još friška. Jedan dio opne MICAS-a su fortifikacije predjela Floriana, datirane uglavnom u 17. stoljeće. Drugi dio opne je sustav suvremenih okvira, zapravo upečatljivog sjajnog jednog zida i jednog krova, oba kasetirana, s uglavnom transparentnim poljima kaseta. Transparentna polja su tu da prostranom interijeru osiguraju dnevnu svjetlost. Rigidni oblik suvremenog dijela opne sletio je tu i ugnijezdio se kako bi ujedinio zatečenu rasutost i kompliciranost povijesnih oblika i proširio prostor u kojem će se događati postavi suvremenih svjetskih umjetnika. Stalno je izložen samo prikaz procesa projektiranja i izgradnje muzeja. Sve ostalo je u gostima.
Projektantski tim rekonstrukcije predvodio je Carlo Terpolilli iz firentinskog Ipostudija.
Europski novac bez ploče zahvale
Kaže MICAS-ova stranica da je realizaciju sufinancirala Europska unija iz Europskog fonda za regionalni razvoj, strukturnog i investicijskog, za razdoblje 2014. – 2020. Dična Unija sufinancirala je prenamjenu preko 6.000 m² povijesnog pejzaža u prostor za umjetnost i kulturu. Začudilo me da nigdje u zgradi nije istaknuta tabla koju mi u Dalmaciji moramo lijepiti na ožbukana pročelja, zavidavati na kamena pročelja i na svakakva vidna mjesta. Na tako postavljenim tablama po Dalmaciji na dva – tri jezika piše da nam je EU udijelila para, koliko god da je sitno ili krupno udijelila. Kako u zgradi nema ni spomena da se radi o europskoj, hvale vrijednoj investiciji, tako sam ovu činjenicu saznala tek prekopavši cijelu pripadajuću web-stranicu. Prethodno sam bila uvjerena da su Maltežani sami financirali opisanu grandecu.
Upravljanje, kustosica i (ne)iskorišteni potencijal
Negdje na stranici ima informacija i o tome kako su članice uprave četiri sredovječne žene, tj. sve sa stažom, i to sljedećih provenijencija: poduzetnica, radnica u kulturi, odvjetnica i državna službenica. Osim uprave, MICAS ima još nekoliko odbora, među kojima je, dabome, i kreativni. Za kreativnu direktoricu pronašli su kustosicu Edith Devaney, a pronašli su je na Royal Academy of Arts u Londonu.
Butiga muzeja nema neki asortiman, birtija nije uređena, što znači da, uvažavajući sve prostorne resurse, MICAS još nema profita onoliko koliko bi mogao. Naime, kao i sve fortifikacije na poluotoku Vallette, i ova je u prvom redu uz more, s pogledom na atraktivni sjeverozapad. Međutim, turista ipak ima i troše makar na ulaznice – deset eura svaki, tako da nije da ekonomija kulture pati.
Valletta i velika zastupljenost suvremene umjetnosti (za razliku od Splita)
Prosječnu Splićanku naročito je isfrustrirala činjenica da samo na poluotoku Valletta postoje još čak dvije institucije za suvremenu umjetnost. Jedna je MUŻA – Nacionalni muzej umjetnosti, nešto kao naša Galerija umjetnina, s odličnim restoranom. Druga, odnosno treća, je Valletta Contemporary. Baš se Valletta Contemporary, koja više prikazuje radove domaćih suvremenih umjetnika, skućila u 400 godina staro nekadašnje skladište.
Malta je stravično turistificiran otočki krajolik, toliko žalostan da se treba upet u petne žile za trefit koga domaćega. Ni zimi se ne mogu osloboditi hordi turista. Čak i u takvom krajoliku, ili baš u takvom krajoliku, teorija razdraganoga ravnatelja Mihanovića o isplativosti hotela u odnosu na instituciju u kojoj se prikazuje (domaća) suvremena umjetnost pada na dno dubine zajedničkog nam mediteranskog plavetnila.
