Nikola Barbarić – poznatiji kao klaun Spartanko Smotanko. Kolumnist, animator, mađioničar, trener – pišem srcem, zabavljam s dušom, učim kroz smijeh
U radu s djecom vrtićke dobi, svatko tko je barem jednom pokušao održati strukturirani trening zna – početak je sve. I to ne onaj "tehnički", s razgibavanjem i trčanjem u krug, već onaj tihi, nevidljivi trenutak kada grupa djece, svako sa svojim raspoloženjem, mislima i svojom pričom, polako postaje – jedno.
Djeca nisu homogena skupina. Neka dolaze puna energije, neka zamišljena, neka tek iza suza, a neka s tisuću pitanja. Tu su i ona koja još traže sigurnost u blizini trenera, kao i ona koja žude za pažnjom, pričom i priznanjem. A mi treneri, ako želimo da trening zaista krene, moramo ih najprije emocionalno "uhvatiti".
Trener kao vodič, a ne zapovjednik
Prije nego što krenemo s prvim zadatkom, važno je da se djeca povežu – međusobno, ali i s nama. To ne ide zapovijedima ni zviždaljkom. Ide osmijehom, pitanjem, iskrenim interesom: "Tko danas ima nešto važno za ispričat?"
Možda je netko vidio baku, možda je netko pao, a možda se samo želi približiti. I to nije ometanje – to je prilika. Trener koji otvori prostor za te male trenutke pokazuje djeci da su viđena, prihvaćena, važna.
Emocionalna harmonija prije pokreta
Nakon što se emocije usklade, slijedi mala čarolija – ritam, pjesma, pokret. Zajedničko pjevanje, igre poput "Pljesni kad ja pljesnem", hodanje kao slon ili skakanje kao žaba – sve su to alati kojima djecu uvodimo u stanje prisutnosti i zajedništva. Nisu to samo "zabavne aktivnosti" – to su uvodi u fokus, motivaciju i suradnju.
Učenje počinje pričom (i smijehom)
Kada je pažnja tu, možemo predstaviti temu treninga. Kroz priču, igru riječi, humor:
"Danas učimo borilačke vještine! Smijemo li čupati?" – "Neee!"
"Smijemo li se tući?" – "Neee!"
"Gristi?" – "Neee!"
"Gurati?" – "Neee!"
"Skakljati?" – "Neee!"
"Prati zube?" – "Neee!"
"Molim? Pa morate prati zube!"
Kroz smijeh djeca uče pravila, a istovremeno osjećaju sigurnost.
Igra kao most prema pokretu
Prva tjelesna aktivacija? Simbolička igra. Nema boljeg načina da dijete uđe u svijet pokreta nego kroz maštu i doživljaj uspjeha. Primjerice, dijete "pobjeđuje" trenera uz glazbenu pozadinu. Smijeh, energija, kretanje – sve se spontano pokreće, a djeca su već unutra – i tijelom i srcem.
Struktura dolazi kad su djeca spremna
Tek tada kreće onaj "pravi" trening – igre za zagrijavanje, poligoni, elementi tehnike, sve ono što smo planirali. No, bez te prve, nevidljive faze, ništa od toga nema puni učinak. Ako djeca nisu emotivno prisutna – nisu ni tjelesno spremna.
Završna misao: Trening počinje u srcu, a ne u nogama
Trening s djecom nije samo motorički razvoj – to je pedagoški proces u kojem se susreću tijelo, emocije i odnos. I upravo zato, početak svakog treninga treba biti vođen s ljubavlju, strpljenjem i znanjem.
Kada djeca osjete da su dobrodošla – kreće čarolija.
I zato, dragi treneri i odgojitelji – ne žurite. Uđite u trening tiho, s dušom. Jer ono što dobijete zauzvrat daleko je više od savršeno izvedene vježbe – dobijete dijete koje vjeruje, surađuje i uči s radošću.
