Mladi Lovre Kondža svoj je studij glume na Umjetničkoj akademiji Sveučilišta u Splitu okrunio, kako je i sam plakat sugerirao, „diplomskim ispitom s tipfelerom“. Takva pozivnica namjerna naslova „Diplomska predstavs“ nije otkrivala mnogo – tek da iza samoga teksta stoji Kondža, mentor mu je red. prof. art. Goran Golovko, svjetlo je dizajnirao Bartul Pejković, a glazbu i oblikovanje zvuka Jakov Salečić.
Kondža je duboko uronjen u svoju monodramu već i za vrijeme ulaska publike. Prati gledatelje raskoljnikovljevski nervoznim pokretom, naslonjen na neuredan radni stol koji jasno sugerira da se radi o umjetniku usred stvaralačkog procesa – koji je debelo zapeo već na samom početku. Kondžin koncept zapravo otvara tradicionalnu temu – pitanje umjetničke inspiracije, prostora gdje se oslobađa genius, ali pakira je u sasvim novo ruho – 2023., njegovu okolinu, njegov fakultet, profesore, kolege, ali i tržište rada na koje novopečeni glumac odlazi nakon što se svjetla pozornice ugase i pljesak dobronamjernih istomišljenika utiša.
Teatar u teatru, odnosno lutkarska predstava usred monodrame, prikazuje lik glumca koji, u odlučnom nastojanju da napravi nešto originalno, uzima predložak „Tri praščića“. Međutim, izmješta ih u nove okolnosti – sa samohranom majkom, tatom na (trajnom) putu, usnom harmonikom iz koje se čuje Thompsonova „Sude mi“, na kraju – s konfliktom dva brata oko morala, poštenja i imovine. Činjenica da je Kondža u toj priči bio narator, lutkar, glazbenik, stand-up komičar, ali i kroničar jednog pokvarenog vremena koje, lažne korektnosti radi, ne smijemo staviti na kazališne daske pred djecu, pokazuje šarolikost njegovih talenata, ali i sjajnu koncentraciju koja ni na sekundu nije popustila, usprkos sasvim očekivanim salvama smijeha iz gledališta.
Lik glumca tijekom iste godine, ali s mučnim protokom dana bez inspiracije ili barem uspjeha umjetničke recepcije, nastavlja sa svojim mukama. Kondža pritom ne zazire od pametna humora kojim se nemali broj puta očešao o vlastitu struku, (auto)ironično nabrajajući stereotipe o kojima drugi šute („lege iz Osijéka koji se igraju lutkicama“, ispite na kojima kandidati miješaju likove, epohe i tekstove, dramske predloške kojima je cilj da uz što kompliciranije izraze i što zbunjeniju publiku ispadnu što pametnije, zabrinutost profesorice scenskog govora oko njegova izleta u svijet hrvatskih serija). Spominjući potonje, ni profesorica ni njezin student ne bi trebali ni sekunde strahovati oko savršeno ispolirana scenskog govora. Kondžina je glasa puna pozornica, dikcija mu je jasna i odlučna, naglasci izvrsni, intenzitet i dinamika na najvišoj razini, s uvjerljivom glumom upakirani u proizvod koji je svojom neobičnom kvalitetom ponešto i u naskladu s njegovim godinama. Općenito, dijelovi u kojima se prisjeća strahova svojih profesora i kolega posebno su autentični, šarmantni, opipljivi, kao da se u podtekst upisala sinergija kvalitetne suradnje, ali i ljudskog poštovanja koje obje strane gaje prema glumačkom poslu. Primjedba o uspješnim „magistrima glume koji konobare“ tek je peckav društveni komentar, detekcija prostora u kojemu se nije uspostavila veza između ponude i potražnje, a kamoli jasna struktura očekivanja od umjetnika u ovom mjestu i vremenu.
Kondža nije sklon uljepšavanju, ni kao um iza teksta, ni kao glumac. Otkriva male tajne iza glumačkih druženja, zadirkuje kolege i prijatelje, podsjeća da mu se govorilo da se „oblači kao mesar iz Dicma“, posprdno komentira sterilne i nemaštovite ranoglumačke izbore klasičnih tekstova „kao svaka glumačka kurva“, karikira i parodira prežvakana i stoput viđena preglumljivanja, ali na kraju predstave – dokazuje da mu je stalo do dosljednosti i do struke. I urnebesno komični i smrtno ozbiljni dijelovi u svakom su trenutku jamčili da na pozornici stoji čovjek koji je duboko razmislio o svom umjetničkom proizvodu, publici kojoj ga prezentira i budućnosti koja ga čeka.
Mladome glumcu i profesorima koji su sudjelovali u razvoju njegova umjetničkog izričaja valja od srca čestitati, u nadi da će mu muze inspiracije, ali i društvo i vrijeme u kojemu želi stvarati, biti naklonjeni.
