Rođendan danas slavi Davor Čop – već 67., iako se mnogima čini kao da je jučer bio onaj trenutak kada smo ga dočekali na Starom placu kao najtalentiranijeg igrača svoje generacije iz Omladinske škole Hajduka, u sezoni 1976./77.
Tada je momčad preuzeo Josip Mićo Duvančić, nakon odlaska Tomislava Ivića u veliki Ajax. Upravo je Ivić izabrao Duvančića za nasljednika, prepoznavši ga kao talentiranog trenera tuzlanske Slobode, koja je tada igrala iznimno atraktivan nogomet. Duvančiću je povjerio zadatak da „drži Hajduke“ dok se ne vrati iz Nizozemske te provede smjenu generacija i uvede mlade igrače – Maričića, Petrinovića, Željka Nikolića, Jurička, a već su tu bila i braća Vujović, koja će kasnije postati ključni igrači na Poljudu.
Kako su nam stariji „hajdukolozi“ pričali, Ivić je savjetima pomagao i pred finale Kupa s Budućnosti 1977. godine.
Davor Čop bio je tada najveći talent generacije juniora, od kojeg se očekivalo možda i više, ali je ipak ostavio dubok trag na Starom placu i Poljudu – s ukupno 59 postignutih golova za Hajduk. Kao izraziti talent, preuzeo je Jerkovićevu desetku, koju su nosili samo najbolji. Iako nije bio vezni igrač, već rasni napadač, posebno je oduševljavao pogocima glavom.
Jedan takav dao je i bečkoj Austriji u četvrtfinalu Kupa kupova 1978., kada je Hajduk poveo i činilo se da prolazi dalje. Bila je to prva europska utakmica koju je autor ovog teksta gledao uživo – sa južne tribine Starog placa – a ispadanje nakon jedanaesteraca i bravura vratara Baumgartnera bilo je dovoljno da izazove suze i šok dječaka.
Pamti se i Čopov gol Crvenoj zvezdi u njegovoj prvoj sezoni, kada je naš novi dugokosi napadač s brojem deset na leđima proslavio pogodak pred ogradom „Nesvrstanih“ na istoku Starog placa. Bio je i starter u mitskom ogledu s Hamburgerom u Splitu.
„Čop će im zabit glavom“, govorio je moj ćaća prije utakmice.
Kasnije je, možda i pomalo nepravedno, poslan u Napredak iz Kruševca, zajedno s Robertom Juričkom, Stojanom Mamićem i vratarom Špirom Čosićem. U to vrijeme igrači nisu mogli lako mijenjati klubove – transferi su često uključivali zamjene. Tako su ova četvorica otišla u zamjenu za pojačanja Simovića i Pešića.
Vratio se tijekom pauze sezone 1981./82. i ponovno dokazao da je odličan napadač.
Njegov ga je nogometni put kasnije odveo u Dinamo Vinkovci (današnju Cibaliju), gdje je ostavio pečat vrhunskog strijelca. U sezoni 1985./86. bio je najbolji strijelac lige s 22 postignuta gola kao centarfor vinkovačkog Dinama. Bila je to sezona velikog skandala kada je tadašnji predsjednik FSJ Slavko Šajber poništio cijelo posljednje kolo prvenstva. Hajduk nije bio obuhvaćen kaznom, iako je makedonski menadžer Velibor Đarovski Đaro prozivao klub, aludirajući na utakmicu posljednjeg kola Hajduk – Dinamo Vinkovci (5:3).
Kasnije je poništena i odluka o poništavanju kola, pa je Čopova titula najboljeg strijelca 1985./86. ostala zabilježena – u tada vrlo jakoj ligi, to je bio veliki uspjeh.
Nastupao je i za Empoli u talijanskoj Serie A, a karijeru je završio u Vinkovcima.
S Hajdukom je osvojio prvenstvo 1978./79., te Kupove 1977. i 1984. godine, a igrao je i u Kupu UEFA. Nakon završetka igračke karijere, godinama je radio kao trener dalmatinskih klubova.
Sretan rođendan, Davore – još pamtimo tvoje golove i broj deset na leđima.
