KOLUMNA DARIJE BUJAS
NASTAVAK:
[Z]vukovi su odjednom postali ujednačeni. Dignuo mi se želudac, u grlu sam osjetila dva frigana jaja s fetom kozjeg sira, što mi je mater dala za okrepu kad sam bila kod njih prije dugog puta. Cijelu me smočila poljupcima i suzama, a kad me je zagrlila, nije me puštala, uz riječi:
– Srićo i radosti moja, čuvaj mi se kada ulaziš u avion, a posebno kada prilaziš cestu do aviona. Dobro pogledaj livo i desno da te koji avion slučajno ne bi udario.
Ocu je digla tlak. Malo je falilo da je baci niza stepenice jer me nije puštala. Pa je nadodao, boreći se da me i on zagrli prije dugog puta:
– Pa jesi ti normalna? Ide avionom i znaš da ne voze kao autobus Split – Žrnovnica. Pusti je više!
– Što oćeš, ti si je jedva pustija da se uda. Da nije mene, po tebi bi ostala stara cura.
– Eto, ubile je godine. Nije ni 21 napunila. Ako ćemo iskreno, mogla je još bar 10 godina bit sa nama.
– A koju nam je lipu unučad dala.
– Je, brate, oboje na nas.
– Je, fala Bogu, ma nije Igor loš, ali boje da su na nas.
Cilo vrime dok su oni raspravljali o mojem životu ja sam bila stisnuta između njih dvoje. Otac me je zagrlio i gladio po kosi.
– Srića što ona ima moju kosu, a ne tvoju nikakvu.
– Pa što fali mojoj kosi?
– Ma ništa, samo par miljona dlaka.
– Srića tvoja što grlim ovo dite, dobio bi papuču u glavu.
– Boga ti miloga, pusti malu da ide u svit!
– Evo oću.
Još me je jednom smočila i pustila.
Prenula sam se iz misli ne znajući koliko sam ovaca izbrojila. Zaključila sam da je najbolje da krenem ispočetka, kad se ispred mene stvori stjuardesa (to mi je rekla svjetska žena) lamatajući rukama, držeći neke pojaseve za napuhivanje. Iste sam ja kupila dici kad su počeli učiti plivati.
Sve je bilo dobro dok nije stavila masku na usta. Tada sam sve shvatila – velika je vjerojatnost da se ovaj avion sruši! To mi nitko nije rekao… Jadna moja dica ako se meni nešto dogodi. Onaj moj sigurno će se oženit i maćeha će, koja sigurno ima dvije kćeri, zanemarit moju dicu.
Da sam znala da će se avion srušiti, napisala bih oporuku i ostavila dicu bratu i sestri. Materi ne bih jer svaka baba razmazi dicu.
O, Bože, čuvaj me ne zbog mene, nego zbog ono dvoje nejake dice.
Zatvorila sam oči i vratila se brojenju ovaca. Bilo ih je na stotine u glavi i oko mene. Tko će sve to izbrojit! Ali tada sam čula spasonosnu rečenicu:
– Dragi putnici, vežite se, slijećemo.
Duboko sam udahnula, a izdahnula sam tek kad mi je svjetska žena prišla i otkopčala mi pojas oko struka.
– Darija, stigli smo, idemo.
– Hvala, Kate moja. Je li stvarno obećaješ da nećeš reći Igoru?
– Što to? – migne mi draga Kate uz osmijeh.
Uzela sam malu putnu torbu i krenula van za mojom spasiteljicom.
Kad sam se spustila niza stepenice, odjednom se ispred mene stvorio autobus, isti onaj koji vozi na relaciji Split – Omiš, samo s malo sjedala.
Srića moja što mi je Igor rekao da dolazi po mene i da se ne mičem s aerodroma. Tko zna di bi me ovaj autobus odveo, vjerojatno do Trga. Bome se više ne bih ni u moj Split vratila.
– Izvolite, gospođo, uđite, sada je vaš red – ugodnim glasom reče mi muškarac u službenoj odjeći.
– Ne, hvala, ja ću ovdje čekati muža.
– Gospođo, sigurno nije rekao ovdje.
– Je li vi hoćete reći da lažem?
– Ma ne, već da ste ga krivo shvatili.
– Sad hoćete reći da sam glupa?
Odjednom se javi svjetska žena.
– Darija, uđi, ovaj autobus vodi samo do zgrade.
– Ne znam ja di vodi, neka mene ovdje dok Igor ne dođe. Ubit će me ako ne budem di je on rekao.
Odjednom su se oko mene okupili svi službeni ljudi, čak je i pilot došao uvjeriti me da autobus ne ide na Trg bana Jelačića.
Preko zvučnika su se čule naredbe iz zgrade da se avion treba pomaknuti s piste, ali trebalo je prije pomaknuti mene. Tko će drugi nego Kate.
– Darija!
– Da li mi možeš virovati? Evo i ja idem sa autobusom. Je li viruješ da ću ja naći Igora di bio da bio i ja ću preuzeti odgovornost i neka mene ubije?
– Ma neće on tebi ništa, on bi samo mene ubio.
– Onda idemo, pa gdje stigli da stigli.
I stvarno, nekih 200 metara dalje autobus se zaustavio ispred staklene zgrade, ne ispred konjanika.
Pogledala sam Katu zahvalnim pogledom i ušla za njom. Stigla sam živa, ne baš zdrava, posebno u glavi, ali imala sam većih briga. Zbog mene je kasnio let aviona na povratku u Split, samo se nadam da to muž nije saznao. Ubit će me!
Ali dobro, pored mene je bila Kate!
– Koju je glupost moja žena sada napravila? – zavikao je opasni muž držeći se za trbuh, kao i njegov šofer, smijući se sa suzama u očima.
– Nikakvu, bila sam dobra. Je li tako, Kate?
– Odlična, samo što je zbog nje avion za Zagreb kasnio 15 minuta i onda 15 minuta kasnio za nazad.
– Uuuu, dobro ste i prošli. Ja toliko kasnim kad idem na Rivu dok se sredi. Bio sam uvjeren da ćete doći tek sutra.
– Je li ti to mene zezaš?
– Ma Bože sačuvaj, jubavi. Ajmo popit kavu da dođeš k sebi od velikog puta.
