Kad se niz serpentinu spustite iz Cavtata, makadamska traka uz suhozide i maslinike vodi ravno do Lovornoga, sela čiji zrak miriše na lovor i more. Ondje, na terasama koje hvataju cijeli luk Konavoskog polja, obitelj Vodopić čuva vinograde što ih je rat opustošio, a marljivost vratila u život. Domaćin, vitalni Ivo Vodopić, dočekuje s osmijehom i prvim pitanjem: „Prijatelji, jeste li doručkovali? Bez zalogaja se ne ide na vino.“
„Kuća je široka koliko ju greda nosi“
Najprije nas provodi kroz kušaonicu – kamenu kućicu što su je on i sin sagradili od vlastitih greda. Objašnjava, ne ispuštajući čašu Maraštine, kako je nekad širina kuće ovisila o duljini hrastovih greda: „Prije čempresa koristio se dub. Nije to slavonski hrast, ali za krov je bio zlato.“ Danas samonikli čempresi rastu za dvadesetak godina, pa se gabariti mogu „protegnuti“, ali Ivo svejedno voli zadržati mjeru starinske arhitekture. Drvo mu je u krvi – otac stolar ostavio je radionu, strojevi i danas bruje kad treba otesati stup ili novu dasku za bačvu.
Naslonjeni na hrastovu klupu slušamo šuštanje vjetra kroz obližnju mruvu koja se počela buditi iz zimskog sna. Ivo podsjeća na zaboravljenu važnost tih stabala: list je hranio dudovog svilca, a bez svilene dote konavoska se cura nije mogla udati. „Rat je spalio kuće i nošnje, ali zahvaljujući entuzijastima, sve se obnovilo. Danas na svakom folkloru vidiš ‘konavosku dobrinu’ – a bijela svilena nit opet blago svjetluca.“
Vinograd između pepela i budućnosti
Ratne rane Vodopići nose i na zemlji. 1991. vinogradi su izgorjeli, kuća je planula, a obitelj se vratila tek 2000. „Bez posla i s dvoje male djece – prvo smo godinu dana samo vadili gusto raslinje. Onda iz inata posadili prvi hektar.“ Danas obrađuju tri parcele s oko 3 500 trsova. Godišnje proizvedu šest tisuća litara vina – baš onoliko da sve stane u butelje, nikad u cisternu.
Za Ivu je svaka loza mala kronika. O virusnim bolestima koje su posljednjih godina pomorile vinograde priča kao o dugoj noćnoj smjeni: „Corona je sve stala. Rekao sam – ajmo iz korijena: čupati bolesne trsove, saditi nove. Teško je gledat kako ‘pola familije’ ide pod motornu pilu, ali još je teže zatvarat oči.“ Iz te je odluke niknuo Cabernet Franc, nova zvijezda među crvenim sortama.
Maraština, Malvazija i bordoški štih
Degustacija kreće Maraštinom – žuto zlato Dalmacije s notom bagrema i čuvarkuće. Malvazija dubrovačka slijedi s mirisom narančine kore i suhog bilja, dok se Merlot pokazuje kao „veteran“ koji na konavoskom crvenom tlu daje svilen tanin, a u dobrim godinama i tračak crne čokolade. Cabernet Franc se zasad kupa u cuvéeu: rosé iz 2024. nosi muškate i šumsko voće, a crna kupaža s Merlotom upravo je završila prvu godinu u hrastovoj barriqueu. „Gosti traže čisti Franc – pustit ću ga tek kad ‘omekša’ u drvu. Ne želim žuriti; vino je kao priča, mora sazrjeti.“
Ivo vino ne natovari na palete; tek nekoliko restorana u Cavtatu i Dubrovniku imaju njegove etikete. Cijena ostaje umjerena – desetak eura za Merlot, petnaest za Malvaziju – jer, kaže, „gost mora osjetit vrijednost, ne udar po džepu“.
Turizam koji traje osam mjeseci i priča licem u lice
Lovorno nije masovna stanica. Degustacije su zakazivane „po glasini“; sat se lako rastegne u dva, osobito kad Ivo pripovijeda o rimskim tijeskovima nađenim u polju. Njegova je statistika neobična: u 15 sezona – niti jedna neugodnost. Dapače, anegdote se množe. Jedna gospođa gotovo zaspala od ljetne žege, a suprug sa srčanim problemom mirno zamahao da „ne remeti vino“. Filipinska obitelj iz SAD-a poslala mu je paketić slatkiša i fotografiju zahvale, dok su Amerikanci s Floride produžili posjet jer im je tišina polja bila neprocjenjiva.
„Gosta ne mjeriš po tome koliko plati danas, nego kako te spomene sutra. Mi prodajemo vino, ali prije svega prodajemo istinitu obiteljsku priču. Ili je živiš, ili nije tvoja.“
Poljoprivreda između piste i loze
Konavle su eksplodirale turizmom: sezona traje osam mjeseci, a dubrovačka zračna luka jamči stalna radna mjesta. „Taksi i aerodrom brže pune novčanik nego loza“, žali se Ivo. „Malo tko od mladih bira brazdu.“ Ipak, zahvaljujući poticajima i edukacijama udruga Agroturizam Konavle, kvaliteta vina je rasla. „Tehnologija ne vrijedi ako ostane na papiru. Kad nam enolozi iz Zagreba ili Italije dođu držati predavanje, cijelo selo sjedi ispod tendona.“
Unatoč napretku, Ivo upozorava da količine stagniraju: „Ako općina i država ne motiviraju nove nasade, loza će se polako povlačiti pred apartmanima. A vinograd se ne diže u tri mjeseca – to je investicija za naraštaje.“
Planovi i miris budućih berbi
Treći vinograd upravo čeka sadnju: još pedesetak redova Malvazije i malo Cabernet Franca. Plan je ostati mali, ali precizan: „Kvaliteta prije kvantitete – i da sve stane pod našu obiteljsku kapu.“ Ivo sanja da jednom organizira i malu školu rezidbe za turiste: „Neka vide da vino ne počinje u boci nego u trsu pod prstima.“
Dok sunce klizi iza konavoskih brda, posljednji gutljaj Malvazije dubrovačke nosi slani dašak mora i miris lovora. Lovorno ostaje tiho, ali priča odzvanja: o vatri što guta vinograde, o dudi što hrani svilca, o daskama koje određuju širinu doma, o obitelji koja je stavila svoje srce u svaku kap vina.
Kako kušati priču u čaši?
OPG Vodopić otvoren je cijele godine uz prethodnu najavu (+385 98 250 281). Degustacija obuhvaća šetnju vinogradom, četiri do pet etiketa i platu domaćeg pršuta, sira i maslinova ulja. Kad ponesete butelju Maraštine ili Merlota, ponijet ćete i komadić konavoske upornosti, miris svježe otesanog drveta i ljudskost koja se pije na gutljaje.
