Danas djeca znaju engleski, treniraju tri sporta, prate YouTubere i bolje barataju mobitelima nego dida s daljinskim, ali kad ih pustiš na livadu – ne znaju se igrati. Što se dogodilo s igrom?
Sjećam se kad sam ja bio mali – nije bilo ni trampolina, ni animatora, ni aplikacija s izazovima. Bilo je blato. I kartonska kutija. I čep od Coca-Cole. I to je bio svijet. Mi smo se pretvarali da smo sve – piloti, kuhari, roboti, klaunovi. I nismo imali “timeout”, imali smo “ajde još malo”.
Danas djeca imaju rasporede preciznije od direktora banke. Engleski u 8, trening u 10, rođendan u 12, mobitel u ruke u 14. A kad ih pitaš: “Ajde, igrajte se nečega!” – pogledaju te kao da si im dao zadatak iz kvantne fizike.
I to nije njihova krivnja. To je naša. Odrasli su preuzeli igru, strukturirali je, uokvirili, nadgledali i ubacili ciljeve, ishode i evaluaciju. I sad se čudimo što djeca ne znaju “samo tako” igrati.
Igra je važna
Kao klaun Spartanko, svaki tjedan imam čast gledati djecu kako se smiju – najviše onda kad se nešto “pokvari”. Kad mi ispadne čarobni štapić, kad zaboravim abecedu, kad magični balon odleti u publiku. To nisu pogreške – to je igra. Tu se rađa spontanost, tu se smijeh penje na krov dvorane. Tu su djeca – slobodna.
Zato ću vam reći nešto ozbiljno o nečemu što je vrlo neozbiljno: igra je važna. Igra je djetetov način da istraži svijet, isproba granice, upozna druge, uči bez da zna da uči. A dosada? Dosada je ulaz u najdublju maštu. Kad se dijete dosađuje – tada se pali kreativnost. Samo ga nemojte odmah spasiti mobitelom.
I za kraj – pitanje za vas, dragi moji veliki ljudi: Kad ste se vi zadnji put stvarno igrali? Ne s djetetom. Ne “edukativno”. Nego kao vi. Kao dijete.
Ako je prošlo predugo… možda je vrijeme da si opet dozvolite – pogriješiti, zamisliti, zabaviti se.
Kao što to rade djeca. Kao što to radi klaun.
