Čudno su bijeli počeli sezonu 1987/88. Grčevito su se borili za opstanak u tadašnjoj Prvoj ligi do samog posljednjeg kola. Sezona je počela s optimizmom, ali i šokovima. Trener Josip Skoblar otišao je tog ljeta u Hamburg, ostavivši nam osvojeni Kup i plasman u tadašnji europski Kup pobjednika kupova. Sa sobom je poveo i našeg odličnog vratara, Mladena Praliju.
U Poljudu je napravljen veliki potez – vraćen je naš najveći i najtrofejniji trener, Tomislav Ivić. Veliki “nogometni znanstvenik” krenuo je s treninzima i po Splitu se govorilo: “Evo nam opet velikog Hajduka.” No, šok iz vedra neba uslijedio je ubrzo – Tomislav Ivić potpisao je za Porto. Navodno je tražio određena pojačanja. Pričalo se o zanimljivom napadaču Sarajeva, Draganu Jakovljeviću, a bilo je i neriješenih starih odnosa između ovog nogometnog vizionara i njegovog najvoljenijeg kluba. Tako su bijeli u kratko vrijeme ostali bez dva velika trenera.
Momčad je preuzeo Marin Kovačić i vodio je u dva prvenstvena kola, uključujući i onu prvu utakmicu sezone protiv ljutog rivala, Crvene Zvezde, koja je završila 2:2. Šteta što ovaj stručnjak nikada nije dobio pravu priliku na Poljudu. Tada je splitska publika prvi put vidjela plavokosog Roberta Prosinečkog, veliku prinovu u redovima Beograđana.
U Poljudu nisu sjedili skrštenih ruku
Novi trener pronađen je u Bugarskoj – doveden je bivši izbornik bugarske reprezentacije, Ivan Vucov. Nije odmah bio prihvaćen. Karantene i istočni način treniranja teško su padali, posebno starijim igračima, poput fantazista Aljoše Asanovića. Vucov je detektirao da momčad nema dovoljno snage i u reprezentativnoj stanci odveo “bijele” na mini pripreme na Kupres, tada tradicionalnu destinaciju Hajduka.
No, opet je uslijedio šok – zaraza salmonelom pogodila je niz prvotimaca. Tako je salmonela izbrisala ono malo snage što se prikupilo na kupreškim pripremama. Sezona je počela tako da je ne bi posramio ni Pegula iz Velog Mista.
Ovo je samo uvod u današnju priču. Na današnji dan, prije 38 godina, dogodio se najveći incident ikad zabilježen na nogometnoj utakmici u Splitu, koji je Hajduk i splitsku publiku snažno pogodio.
Nakon što je Hajduk na jedanaesterce eliminirao danski Aalborg, za protivnika je dobio francuski Olympique Marseille – respektabilnog protivnika iz još jednog mediteranskog, nogometom zaluđenog lučkog grada, koji je gradio veliku europsku momčad. Taj će Olympique kasnije zasjesti na sam europski vrh. Sudar klubova sličnih mentaliteta i vatrenih navijača. Prva utakmica u Marseilleu završila je katastrofalno za nas – 4:0. Velodrome je gorio, a Marselliezi su nam očitali lekciju iz nogometa, dovodeći cirkusante i akrobate na travnjak, te organizirajući “valove” po tribinama. Sve to bilo nam je tada strano i daleko.
Ante Čićo Ganza - imao je plan
Agilni tajnik Turističkog saveza Splita i predsjednik Skupštine Hajduka, Ante Čićo Ganza, imao je plan. Ponukan iskustvom s Velodromea, radio je danima na podizanju atmosfere pred splitski uzvrat. Znao je da je tu vjerna Torcida, jedna od najstarijih i najboljih navijačkih skupina u Europi. Atmosfera se pumpala, pisali su se transparenti: “OM MORA DOŽIVJETI SLOM”. Zastava Hajduka podignuta je na kampanel Svetog Duje, što ranije nije bilo izvedivo zbog tadašnjeg rigidnog komunizma i odvojenosti crkve od društva. Organizirani su sastanci s navijačima pod tribinama Poljuda, a Ganza je bio šef parade. Sve je bilo spremno za čudo i veliki preokret.
Srijeda, 5. studenog 1987., bila je dan potpune posvećenosti stvaranju užarene atmosfere na Poljudu. Ni slutili nismo da će se veliki europski ogled pretvoriti u nešto sasvim drugo i puno opasnije.
Suze, kašalj, pečenje u očima
Nije bilo puno kontrole na ulazima, i jedan je navijač donio suzavac u čašici jogurta, ne znajući što zapravo nosi. Mislio je da je to neka velika “dimna”, koja će dodatno podgrijati atmosferu.
Na samom početku utakmice krenuo je stampedo sa sjevernog stajanja. Suze, kašalj, pečenje u očima. Autor ovog teksta povlačio se sa sredine sjevernog stajanja prema zapadnoj tribini. Milicionari su prvo zaustavili masu koja se prebacivala preko ograde, a ubrzo, shvativši da je riječ o suzavcu, počeli su vikati: “Ajde, priđite, priđite”, pomažući nam prelaziti. Sjećam se da sam novu jaketu, kupljenu u Trstu, probio na onu šiljatu stadionsku ogradu.
Pročulo se da je suzavac bacila tadašnja milicija, provodeći uobičajenu represiju nad Torcidom. Stadionom je odjekivalo: “Ubice! Ubice!”, “Ajdete na Kosovo!”. No, taj put suzavac je bačen iz čiste gluposti i neznanja.
Koštalo je to Hajduka jako. Bez obzira na pobjedu bijelih od 2:0, UEFA je utakmicu registrirala 3:0 za goste. Hajduk je kao recidivist drakonski kažnjen – dvije godine izbivanja iz europskih natjecanja. Sam stadion Poljud također je kažnjen: dvije godine zabrane igranja međunarodnih službenih utakmica.
Bilo je i ozlijeđenih, a ostavku je podnio glavni organizator utakmice, Ante Čićo Ganza. Njegova sportska karijera završila je, ali i danas pamtimo njegove “lude noći”, kojima je davano nešto posebno splitskoj turističkoj ponudi.
Bijeli su godinama tavorili izvan Europe, bez većih pojačanja, jer Hajduk zbog izostanka s velike scene prestaje biti europski izlog. Bilo je to vrijeme prije interneta, YouTubea i kabelske televizije, a velikim klubovima i skautima Hajduk je postao dalek. “Slučaj suzavac” bio je prekretnica – momčad je upadala u sivilo prosječnosti, često se borila za opstanak u Prvoj ligi.
Slučaj suzavac bio je i prekretnica za Torcidu. Došlo je do smjene generacija, starije ekipe povukle su se na sjeverozapad, dok je tribinu preuzela mlađa ekipa predvođena pokojnim Žanom.
Došao je rat i stvaranje Hrvatske. Hajduk se plasirao u Europu, iako je zbog rata morao igrati u Linzu i Ljubljani. Prva europska utakmica u Splitu nakon dugo vremena bila je protiv Legije iz Varšave, nakon koje je uslijedila Liga prvaka, jedan od najvećih klupskih uspjeha.
