Danas je sv. Josip Radnik, čije je blagdan 1955. godine uveo papa Pio XII. Druga je internacionala odučila 1889. godine 1. svibnja uzeti kao Dan rada, a iste je godine papa Leon XIII. izdao encikliku o sv. Josipu. U njoj je ‘radnike i sve ljude skromnih životnih uvjeta uputio na sv. Josipa kao uzor i primjer za nasljedovanje’.
Novi nam zavjet u Matejevu evanđelju spominje da je Josip bio tesar. Josipa se u Novom zavjetu spominje 12 puta. Iako se u Novom zavjetu o njemu kao tesaru govori samo jednom, a primjerice o sv. Pavlu se na čak sedam mjesta govori da je bio manualni radnik, da je izrađivao šatore, da se, kako sam kaže, ‘dan i noć mučio’ zaraditi što mu je potrebno za život, ipak nikad nije za zaštitnika radnikâ uzet Pavao, nego upravo Josip.
Time se želi reći da Josipovo svakidašnje poslovanje i njegov rad nisu bili samo trud i muka, nego i spremnost služenja u vjernoj poslušnosti utjelovljenom Sinu Božjem. To bi trebao biti poticaj svim kršćanima da tako gledaju svoj rad. Rad je apostolska služba, suradnja s Kristom na djelu spasenja. Krist je svojim radom posvetio čovjekov rad i učinio ga suradničkim na Božjem djelu. Uvođenjem blagdana sv. Josipa Radnika Crkva želi upozoriti na onu božansku odrednicu koja kršćanskoga radnika najviše uzdiže i usavršuje.
Stoga Crkva u mnogim gradskim i nekim manjim sredinama, gdje su radnička naselja, podiže crkve posvećene sv. Josipu Radniku. Naše nacionalno svetište posvećeno sv. Josipu Radniku nalazi se u Karlovcu. Brojni hodočasnici, zahvale i svjedočenja o pomoći sv. Josipa jasno govore o omiljelosti ovoga sveca u pučkoj pobožnosti. Čovjek se uvijek rado utječe za zagovor onome koga osjeća bliskim. Svaka ruka puna žuljeva i izmoreni trudbenik osjećaju bliskim ovoga sveca čija nijedna riječ nije zapisana, ali je zapisano da je bio tesar čime se skrbio za život svoje obitelji. A zapisano je i da je bio izbjeglica, čime ga je učinila suradnja s Božjim planom spasenja.
