Hajduk je te sezone 1990./91. imao mlade i dobre igrače, ali i sezonu krize. U prvenstvu jednostavno nije išlo, a nije da nismo mogli.
U obrani Slaven Bilić, na boku Jarni, u vezi Štimac, fantazista Gogi Vučević, u napadu Alen Bokšić, Joško Jeličić, došao je i Kozniku. Doduše, još golobradi mladići iz Hajdukove škole koji će samo par godina kasnije ispisati najljepše stranice hrvatskog nogometa i postati ozbiljne europske nogometne veličine.
Jako loše je otvorena sezona, prvu pobjedu Bijeli su ostvarili tek u sedmom kolu na gostovanju u Banja Luci, da bi u derbiju s Partizanom bili poraženi u Splitu s 2:0. Utakmica je prekinuta u 42. minuti, navijači su ušli u teren i zapalili jugoslavensku zastavu. Hrvatski Split, predvođen Torcidom tada je pokazao što misli o bivšoj tvorevini i tada, u osvit Domovinskog rata iskazao svoje htijenje za slobodnom i neovisnom Hrvatskom.
Bijeli su do kraja jesenjeg dijela prvenstva morali zbog kazne igrati u Varaždinu i Dubrovniku. Smijenjen je trener Luka Peruzović, ustoličen Josip Skoblar, nekad zlatna kopačka Europe kao golgeter velikog Olympiquea Marseillea, koji će kasnije stvarno postati Hajdukov specijalist za kupove.
Bijeli su te sezone odrađivali zadnju godinu kazne ne igranja službenih europskih utakmica, zarađenih zbog bacanja suzavca na sjevernoj tribini na utakmici protiv istog tog Olympiquea Marseillea. Kazna je bila koncipirana tako da Hajduk mora dva puta ostvariti plasman u neki od europskih kupova (u to vrijeme Kup prvaka, Kup UEFA i Kup pobjednika kupova), i tek nam se onda ta godina kazne računala kao odrađena. Stvarno vrlo rigorozno.
I tako su Bijeli uspjeli te sezone odraditi kaznu nakon što su u polufinalu kupa eliminirali banjalučki Borac, te se plasirali u finale, gdje nas je čekao ljuti i najveći rival Crvena Zvezda koja je osvojila prvo mjesto u prvenstvu, tako da bez obzira na to tko će osvojiti Kup, Hajduk bi igrao u Kupu kupova.
Eeeee, ali onda se dogodila utakmica, jedna od najvećih, a možda i najveća u bogatoj Hajdukovog povijesti.
Finale Kupa između Hajduka i Crvene Zvezde igrano je na današnji dan 8. svibnja u složenim političkim i društvenim okolnostima, kao što su često utakmice ova dva kluba odigravane kao utakmice visokog rizika i nosile poseban nacionalni i politički naboj. Još od one titule prvaka 1950. i prvenstva osvojenog bez ijednog poraza i gola Bože Brokete u pobjedi Hajduka rezultatom 2:1 na Starom placu, kada su splitski studenti osnovali Torcidu, najveću i najstariju navijačku skupinu u Europi.
Ali, vratimo se utakmici tog finala Kupa igranoj na današnji dan prije 33 godine, koja je opisana i u dokumentarnom filmu "Hajdukov ratni trofej". Nekoliko dana prije utakmice, početkom Domovinskog rata poginulo je u obrani Domovine u Borovu selu dvanaest hrvatskih redarstvenika. Hrvatska je bila ujedinjena paleći svijeće za svoje heroje. Dva dana prije finala, u Splitu su održane poznate demonstracije pred zgradom Banovine, tada Komandom VPO.
Igrači Hajduka, vodstvo puta i nešto novinara, skupili su se u bijelom salonu poljudskog stadiona, čekajući odluku dali uopće ići igrati u Beograd.
Kako su Hajduk tada vodili 'proljećari', predsjednik skupštine dr. Ivo Petrinović i predsjednik Izvršnog odbora dr. Stjepan Jukić Peladić, uprava se konzultirala s tadašnjim najvišim hrvatskim političkim dužnosnicima. Sugerirana im je odluka: "Idite u Beograd i pobijedite". Sekvenca je to iz povijesti hajdukologije koju je u očevoj memoarskoj nedavno objavljenoj knjizi " Probuđene uspomene" opisala Splićanka, koja dugo već živi u Anconi, kćerka doktora Jukića Peladića, moja dugogodišnja prijateljica iz splitskih osamdesetih - Nikolina Jukić Peladić. Jiri Jeslinek, češki internacionalac u bijelom dresu, teško se prepao i odbio ići u Beograd.
Trener Skoblar, instinktom velikog stratega posegnuo je za iznenađenjem pa je u finalu igrao Dragi Setinov, koji će se pokazati odličnim potezom, jer će Makedonac u redovima bijelih u finalu dati odličnu utakmicu i potpuno zaustaviti "Zvezdine zvezde" - Binića i Pančeva. Utakmica nije bila baš posjećena, Zvezda se spremala u Bari na svoje finale Kupa prvaka, tako da je kod njih sve bilo podređeno tome, a i same okolnosti odigravanja finala učinile su svoje.
Iz Splita su put Beograda krenula doslovno dva Torcidaša, Sergej Vujnović 'Serga' i Slavko Vladušić 'Doktor'.
"Išli smo iz Splita busom do Ploča, pa onda dalje vlakom preko Bosne i Vinkovaca do Beograda. Tamo nas je čekao Hajdukovac Papić koji je gore živio, navijao za Hajduk i uvijek dočekivao Splićane. Negdje početkom utakmice razvili smo hrvatsku zastavu, beogradska publika nas je najprije gledala u čudu, pa onda krenuli na nas da bi nam i beogradska milicija dala porciju batina. Ustali smo nakon gola Bokšića, e onda su nas milicioneri i izbacili sa stadiona. Vodstvo Hajduka nas je povelo nazad u Split, vojnim transporterom s kojim su Bijeli putovali na to gostovanje".
Ta Hrvatska trobojnica danas je uokvirena i čuva se u poljudskim salonima. Al' nije splitski dvojac bio sam, našli su tu Miro i Alen iz Sarajeva, Alen inače "Željovac" koji je volio i Hajduk i divio se Torcidi, i svi s avionom do Splita. Igrači su skupili dvojicu navijača i nešto novca za put do Sarajeva. Bila je to uvijek gesta Bijelih. Hajduk je nastupio s crnim florom na rukavu zbog pogibije dvanaest hrvatskih redarstvenika. A bilo je još tuge tih dana u Poljudu, našem beku Miliju Hadžiabdiću poginula je u Mostaru u prometnoj nesreći desetomjesečna kćerkica, al' on je ipak tražio da igra. Kapetanu Darku Dražiću umro je otac pa je morao na sprovod u Novi Travnik. Tako je 'hajduke' kapetanski poveo Igor Štimac, a i trebalo nam je za taj boj malo Igorovog liderstva, pa i pozitivnog mangupstva ovog karizmatičnog Hajdukovca.
"Jedna je to od najvećih utakmica u povijesti i tada velikog kluba. Taj su dan na teren izašli pravi 'hajduci', spremni na sva iskušenja protiv favoriziranog budućeg europskog prvaka Crvene Zvezde. Predvođeni sjajnim Skoblarom totalno smo deklasirali Zvezdu. Prava je šteta što nismo iskoristili još 3-4 sjajne prilike, da ih potučemo do nogu. Stoički smo otrpjeli sve uvrede i poniženja, taj dan ostvarivši veličanstvenu pobjedu. Posljednji trofej osvojen u bivšoj državi donijeli smo na Poljud, gdje će ostati za sve vremena", rekao nam je sa seminara iz Malezije Igor Štimac.
Počelo je drugo poluvrijeme i u 65. minuti Alen Bokšić je onako Bokšićevski skinuo tri Zvezdaša sa svojih leđa i zabio za veliki trijumf Bijelih usred Beograda. Kako je utakmica tekla, a ima je i na YouTubeu, Bijeli su bili sve goropadniji, a Zvezda sve nervoznija. Taj ratni trofej Bijelih, jedan je od najvećih mitova hajdučke kulture sjećanja, radi kojega stvarno volimo pogledati snimke na YouTubeu i vidjeti Petra Lovrića i Antu Dorića kraj klupe, onako gospodski u mantilima.
A i sam trofej imao je svoju priču - prijelazni srebrni pehar ostao je i dan danas u Splitu i krasi Hajdukovu trofejnu salu. Godinama ga je negdje duboko u utrobi poljudskog stadiona skrivao legendarni i veliki Hajdukov, više od ekonoma, Juko Strinić, da ga ne bi tražili iz Beograda da se vrati. Naš dragi pokojni Juko i sin mu Vele kao pravi vojnici kluba.
Tako su hajdukovci ispisali najljepše stranice pobjede, ponosa i hrvatstva, zbog čega i jesmo više od običnog nogometnog kluba.
