Košarka, sasvim nepravedno, nije razvikan sport u istoj mjeri koliko, primjerice, nogomet ili rukomet. Stoga i uspjesi mladih talenata često puta prođu neopaženo. A uspjesi devetnaestogodišnjeg Makaranina Stipe Sokola definitivno vrijede spomena.
Stipe je, naime, ovog ljeta potpisao dvogodišnji ugovor s KK Gorica koji igra u košarkaškoj premijer ligi, najvišem rangu natjecanja u Hrvatskoj. Gorica je trenutno na petom mjestu, lani su sezonu završili kao četvrti, a do kraja sezone rezultat bi mogao biti još i bolji, piše Makarska Danas.
Talentirani Sokol u KK Goricu stigao je kao junior da bi na kraju sezone bio povučen u seniorsku ekipu u kojoj danas drži čvrstu poziciju centra. I ne samo to, neposredno nakon što je debitirao za seniorsku ekipu kluba u ožujku ove godine, stigao je i poziv da zaigra za U 20 reprezentaciju. Spletom okolnosti, za reprezentaciju nije, još, zaigrao jer bio je najmlađi od pozvanih igrača no ta se vrata, kako stvari stoje, tek trebaju širom otvoriti.
- Moj trener iz Amfore, Nenad Videka, preporučio me Ljubi Prgometu, Makaraninu koji je na poziciji sportskog direktora KK Gorica. Pitao me jesam li spreman na rad i ogromnu žrtvu, rekao sam da jesam i tako je počela moja ozbiljna košarkaška priča. Htio sam otići i pokušati nešto postići. Činjenica da sam u svega sedam mjeseci od treće juniorske lige u Amfori dogurao do prvog seniorskog ranga košarke dokaz mi je da sam odabrao dobar put. Poziv u hrvatsku košarkašku reprezentaciju se nažalost nije realizirao, no trener mi je rekao kako je na meni samo da nastavim trenirati i dobro igrati te da računam na ozbiljnu ulogu i u tom dijelu u nekoj skoroj budućnosti - kaže Sokol.
Zanimljivo, košarka nije bila prvi Stipin sportski izbor. Sasvim suprotno, bila je posljednji. Nogomet, plivanje, atletika, veslanje, tenis – sve su to sportovi u kojima se Sokol okušavao i tražio do svoje 15-te godine. No, kako bi se reklo, tko traži – taj i nađe.
- Da, dosta sam kasno počeo s košarkom, momci u ekipi već su imali sedam, osam godina treniranja iza sebe. Jedan od faktora koji je utjecao na odluku da se okušam u košarci svakako je bila visina koja se trenutno zaustavila na 2’09. No, ja bih rekao da je u konačnici presudio taj nekakav timski duh kojem sam oduvijek težio. Naime, kad smo kao kadeti Amfore izborili prolazak u doigravanje za jedinstvenu kadetsku ligu, koja je najviši rang juniorske kadetske košarke, osjetio sam koliko je dobar osjećaj pobjeđivati, ići naprijed i vidjeti plodove uloženog truda. To je baš bio trenutak kad sam osjetio da je profesionalna košarka put kojim želim ići – kazuje Stipe Sokol.
A put, barem ne za jednog 17-godišnjaka, usput rečeno najmlađeg od četvero braće i sestara pa samim tim i posebnog mezimca, nije bio lagan. Trebalo je otići u novu sredinu, steći nove prijatelje, biti daleko od obitelji s kojom je jako povezan, najljepši, posljednji razred srednje škole završiti s nekim novim školskim kolegama. Srećom, kaže Stipe, upao je u razred u kojem je bilo dosta sportaša, ekipa ga je super prihvatila, kao i profesori. Sve mu se, kaže, poklopilo pa je prilagodba na novi, samostalni život profesionalnog sportaša prošla odlično.
Dolazi prvi, odlazi posljednji
Državnu maturu položio je s vrlo dobrim uspjehom, no fakultet još nije upisao.
- Razlog moje odluke da jednu godinu pauziram bio je jednostavan – nisam znao što želim studirati. Jedino kristalno jasno bilo mi je da želim igrati košarku, sve ostalo tek trebam otkriti – objašnjava uz smijeh Sokol, dodajući kako bi bilo najidealnije da karijera ode toliko dobro da o ničemu drugom ne mora ni razmišljati.
Koliko je sretan sa svojim trenutnim odabirom govori i činjenica da je imao nekoliko ponuda za sportsku stipendiju u Americi koje je, barem za sad, odlučio preskočiti.
Premda trenutno bez knjige na dnevnom repertoaru, jedan uobičajeni dan našeg uspješnog košarkaša nipošto nije dosadan. Nakon buđenja i doručka iz Velike Gorice pravac Zagreb put teretane na jednoipolsatni trening, potom nazad u Goricu na ručak, kratki popodnevni odmor i onda košarkaški trening na kojeg Stipe, baš kao što je to radio i dok je igrao za Amforu, uvijek dođe ranije kako bi malo sam driblao i pucao. Dođe, kaže, prvi a odlazi posljednji jer mu, kao najmlađem članu ekipe, pripada ‘čast’ pospremiti dvoranu. Nakon radnog tjedna dolazi vikend kad se igraju utakmice kojih, kaže Stipe, zna biti i više u ‘luđačkom’ tempu.
- U jedanaesti mjesec imali smo baš lud raspored, igralo se u prosjeku svako tri dana, uključujući i gostovanja u Poljskoj, Slovačkoj i Austriji. Dosta je to iscrpljujuće, kako fizički tako i psihički, al kad radiš ono što voliš, ništa nije teško – kaže Sokol za Makarska Danas.
‘Bilo bi lijepo vratit se jednom doma’
I slobodno vrijeme kojeg nema baš na pretek Stipe najradije provodi u sportskim aktivnostima od kojih mu je, otkriva nam, najomiljeniji padel – tenis koji se u zatvorenom kavezu igra s posebnim drvenim reketama i ‘iscidi’ ko pravi trening.
Ovih nekoliko dana, koliko je uspio uhvatit za predah, Stipe nastoji maksimalno iskoristiti za druženje s obitelji i guštanje u materinoj spizi koja mu, smije se, svaki dan nedostaje. Kako stvari sada stoje, idućeg odmora nema do ljeta. Do tad samo red, rad i disciplina u slijeđenju svojih košarkaških snova.
A kad se jednom oni svi ostvare, bilo bi lijepo, kaže Sokol, vratit se doma. Ipak su ovdje čvrsti korijeni.