MOST-ovom saborskom zastupniku Marin Miletić prije nekoliko dana je umrla supruga Danijela.
Na Facebooku je napisao novi i vrlo emotivni emotivan status naziva: "Ljubav se uvijek umnaža".
Detaljno je opisao posljednje trenutke sa svojom suprugom.
Evo što je napisao:
"Ljubav se uvijek umnaža
Noć je prošla mirno. Spavamo u dnevnom kćeri i ja. Tamo gdje nam je Danijela ležala posljednje tjedne cijelo vrijeme. Tamo gdje je prolazila mjesece patnje i boli. Tamo gdje duša njezina otišla u ruke našeg milog Isusa. Slušamo pjesme slavljenja i grlimo se. Suze teku, ali suze radosnice. Radosnice zato jer smo potpuno uvjereni u Danijelin život koji tek sada počinje u punini.
Cijelim bićem osjećam njezinu sreću. Opipljiva mi je stvarnost Danijele u stanovima nebeskog Jeruzalema. Teško mi je to objasniti riječima.
Patnja je svima zajednička. Patnju svi osjećaju. Bol i trpljenje je tako - ljudsko. Svima koji to prolaze tako blizu.
A opet - različito se možemo postaviti prema patnji.
Moju obitelj je patnja izgradila više nego li milijuni eura koje bi nam netko dao čarobnim štapićem. Čak štoviše, bio bih vjerojatno puno gori Marin da sam imao milijune. Moje kćeri i mene je Danijelina patnja koja se prelila u naša srca odvela u oceane ljubavi kojima nikada prije nismo plivali.
Danijela je malo spavala. Dizala se 5,6,7 puta tijekom noći. Ono, a legli smo oko pola noći, ustajali u 6h pa onda zbrojite san. Nije ga bilo. Kako joj je desna ruka i noga pala morao sam ju nositi. Nekoliko mjeseci smo čak mogli sami - ja ju podignem, uzmem i onda ona - fajterica, sama lijevom nogom iskorači. A ja svojom desnom nogom guram naprijed njezinu desnu nogu, držeći je iza.
I tako mrvicu po mrvicu od sobe do - toaleta. Posljednjih 6 tjedana nije mogla više pričati. Samo je gledala svojim divnim zelenim očima. Onda posljednja 3 tjedna nije mogla podizati niti lijevu nogu. Marta moja i ja cijelu noć oko Danijele. A onda po danu - kuhanje objeda, večere, mailovi, telefoni i stranački poslovi. Molio sam, patio, slavio, radio, išao na misu. Svaki dan tako. I jednu noć malo poslije tri sata Danči se na krevetu uzrujala, ja se dignem, upalim svjetlo i pitam ju: na toalet ljubavi?
A ona očima samo potvrdi. Odem preko po Martu. Budim ju i zovem da mi pomogne, treći put te noći. Sada ja dižem Danijelu, nosim ju, a Marta sama miče, diže i spušta i ovu 'zdravu' nogu. Spustimo ju na toalet. Kaže mi Marta vidno izmorena i izmučena: tata, pa koliko ćemo ovako po noći. Ja joj odgovorim: 5 tisuća puta. Kleknem do Danijele, mazim ju po glavi, ona me gleda. I govorim: ako treba - pet tisuća puta. Ništa mi nije teško napraviti za moju ženu i majku moje djece. Marta plače i grli me.
Reći ću vam nešto. Mjesecima nismo spavali. U doslovnom smislu. Ja možda nekih tri sata na dan. Ako sam uspio spojiti četiri sata sna - to je bilo vrh. Nema teoretske šanse da bi to fizički uspio bez dnevne svete mise i brda izmoljenih krunica dnevno. Nema šanse. Tijelo kao tijelo uz sve moje treniranje - nema šanse to izvući. Ne spavaš, boli te, plačeš, a ti sretan jer možeš služiti.
Služiti onoj koju ljubiš. Služiti onoj koja je srce srca tvoga. Kaže Marta i time potvrdi: tata, naučila sam koji je smisao služenja.
Ljubav. Ljubav sve umnaža.
Danas sam saborski zastupnik. Tu me Bog htjede, a narod potvrdi. I tu je smisao - služenje.
Dobivam na tisuće, u doslovnom smislu, vaših poruka. Odgovorit ću svima kroz nekoliko dana. Svakome posebno. Sam. Na stotine vaših poziva. Od mojih saborskih kolega SDP-ovaca, Možemo, HDZ-ovaca, Suverenista, DP-ovaca, HSS-ovaca. Od riječkih kolega i gradonačelnika, nekih biskupa, mnogih svećenika, dragih pastora, imama Hajrudina i našeg riječkog Hidajeta, ljudi Srebrenice, Vukovaraca, mojih dragih HOS-ovaca, riječkih branitelja, prijatelja iz Armade, raznih naših karizmatskih zajednica, neokatekumena, miovaca, sportaša, mojih košarkaša Kastva, predragih Mostovaca koji su uz mene kao - obitelj.
Koja je snaga u ljubavi. Koja je snaga u služenju. I koliko bismo toga mogli više i ljepše napraviti kada bi na sve vodila poruka ljubavi i služenja našem narodu.
Hajmo tim putem", napisao je Marin Miletić.
