Dramaturg Tomislav Zajec i redateljica Dora Ruždjak Podolski posegnuli su za književnim predloškom koji bi hrvatsku književnost mogao i morao vratiti na književnu kartu svijeta – Novakovim nagrađivanim romanom „Črna mati zemla“. Hvaljena predstava stigla je i u Split, gdje je izvedena za vrijeme 28. Marulićevih dana, a očekuje nas još jedan Novakov antologijski uradak – „Ciganin, ali najljepši.“ Kristian Novak, osim što je sjajan jezikoslovac koji svoju filološku potkovanost sjajno prepliće s književnošću, ima senzibilitet za „malog čovjeka“ iz male sredine. Radnju svog romana smješta u okolicu Međimurja, koju scenograf Stefano Katunar izrazito uvjerljivo prezentira regionalno izrazito udaljenim gledateljima, pokazujući time atipično u tipičnom – krimi-horor zaplete u teškim životnim pričama prototipnih stanovnika bilo kojeg malog mjesta.
„Izmišljaj stvari na papiru, ne u životu“
Matija Dolenčec (Adrian Pezdirc) tridesetogodišnjak je koji radi dosadan agencijski posao, no ujedno pokušava ostvariti svoj smisao kao pisac romana i kratkih priča. Nesumnjivu talentu jako smeta njegov psihološki profil – Dolenčec ima rupe u sjećanjima iz djetinjstva, a mentalne i emocionalne praznine popunjava fikcijom na rubu ludila, što njegovu vezu s voljenom djevojkom Dinom (Mia Biondić) dovodi do propasti. Nije sporno da se pad počeo događati u djetinjstvu, nakon smrti Matijina oca. On kao dijete ne shvaća značenje smrti, ali osjeća krivnju i odgovornost za očevu smrt. „Da su mi izravno rekli da je mrtav, ne bih ga tražio“, glavni lik izgovara riječi u koje ni sam ne vjeruje. U tankoj granici između zbilje i fikcije, realnosti i bajkovitosti, Matija čak pokušava gurnuti prijatelja u rijeku da nepostojeće „murske deklice“ odrade razmjenu – otac za prijatelja. Osim toga, nakon što se u prividno mirnom mjestašcu dogodi niz od osam neobjašnjivih samoubojstava, pojavljuje se pitanje – utjecaj kolektivne histerije ili prsti dječaka koji je povezan sa svim zločinima?
Hladna mati Mura i črna mati zemla
Možda baš u motivu zemlje leži jeziva privlačnost djela, a i predstave. Matija na očevu sprovodu razmišlja: „Svi su gledali u crnu zemlju na mojim tenisicama“, kao da je rekao da su svi vidjeli krv zločina i krivnje na njegovim rukama. Sve tragedije koje se događaju, od ozljeda, kažnjavanja, pedofilije, silovanja do prekidanja odnosa – imaju poveznicu u tom iskonskom počelu i završetku čovjeka – majci zemlji. Kad udaraju jedni po drugima bez mjere, osjećaja i savjesti, likovi govore: „Ve buš videl kaj je črna mati zemla!“ Pošteno je istaknuti da je veliko osvježenje čuti dijalektalne govore u kazalištu, pogotovo kad su glumački odrađeni na visokoj razini. Potpunom nepoznavatelju kajkavskoga jezika dovoljan je pogled na scenografiju, zemljanu, zadimljenu kuću iz koje izbijaju problemi i tragedije, trske koje zlokobno rastu nad rijekom, napaćeno lice glavnoga lika i potpuni psihički kaos u glavama ljudi čiji su naizgled obični životi zapravo grotlo pokvarenosti.
Duhovi prošlosti i upitna budućnost malog hrvatskog čovjeka
Črna mati zemla priča je o potiskivanju trauma, autodestruktivnosti i crnoj perspektivi današnjice. Međutim, ona nije još jedan tugaljiv pamflet teškim vremenima, nego pokušaj objektivnog prikaza mračne, kriminalne svijesti koja može ležati u svakom običnom čovjeku. Priča je to o naivnoj djeci i labilnim roditeljima i građanima. Kad Franjo svom prijatelju Matiji jamči čuvanje tajne „časnom pionirskom“, Matija kaže da pioniri više ne postoje. „Zakuni se na Tuđmana!“ uzvikuje glasom djeteta koje je tranzicija pregazila, djeteta koje se preselilo u Zagreb da bi duhove Međimurja ostavilo u rodnom mjestu, ali oni su otišli za njim. Na kraju krajeva, mračna je to oda ljudskom umu koji si u nuždi stvara prijatelje, a u panici krvoločne protivnike. Svevremenska jer zločin, kazna, krivnja i bijeg postoje uvijek, a obuhvatna jer je međimurski kraj mogao biti bilo koji drugi. Hvale je i ponosa vrijedno što je Novak kroz svoj glavni lik progovorio jezikom sumještanina, književnika i intelektualca kojega muče pitanja. A odgovor ovaj put nije, kao što je često slučaj u dramama prosječnih pisaca i još prosječnijih redatelja, neuhvatljiv i neshvatljiv. Pouka je jasna: možeš izgubiti oca, prijatelja, djevojku, ugled i tlo pod nogama, ali nikad ne smiješ izgubiti vlastiti razum.
