Psihoterapeutkinja Linda Dina Veronika, predsjednica je Udruge za palijativnu skrb u Splitu, voditeljica Psihološkog savjetovališta, te vanjska suradnica hospicija Matošić. U hospiciju pruža psihološku potporu oboljelima, članovima njihovih obitelji, kao i zaposlenicima. Glavni joj je moto da pacijenti, koji se suočavaju s krajem života i proživljavaju enormnu patnju definiranu kao "totalna bol", ne smiju biti sami.
- U palijativi se ne radi o izlječenju već se podiže kvaliteta života do kraja. To je najčešće vrlo izolirano i usamljeno iskustvo koje nastojimo promijeniti. Pacijenti teško svojima govore o onome što proživljavaju jer ih štite, a ni članovi obitelji ne znaju što reći i kako se nositi sa svim tim. Zato su terapeuti tu da razgovaraju i pokušaju osigurati siguran prostor za izražavanje bolnih teških i dramatičnih emocija. Najčešće teme su strah, ali ne toliko strah od smrti koliko ono kako zamišljamo da će to izgledati. Pacijenti se boje totalne dekompenzacije tijela, da će biti ovisni o drugima, na teretu svojoj obitelji, u bolovima i sami, u agoniji da neće moći odlučivati o sebi. Ja radim na način da pokušavam saznati te duboke strahove i onda ih pokušavam umanjiti, pojašnjava Veronika.
Susret koji je donio mir
Priča kako su imali čovjeka koji nije želio da ga sin vidi u stanju u kojem se nalazio. Čeznuo je za tim susretom, ali se plašio da bi to dodatno traumatiziralo njegovo tada maloljetno dijete. Medicinske sestre su ga sredile, obrijale, sakrile žice od aparata, fino odjenule i upriličile susret koji je protekao vrlo emotivno i dao priliku da se izgovore važne stvari nakon čega je čovjek vrlo brzo umro. Ali umro je miran u srcu.
Takvih je priča na stotine, ljudskih sudbina još i više. U kontaktu sa terapeutima pacijenti doživljavaju olakšanje i pomoć, ali postoje i oni koji to odbijaju. Najčešće su to oni koji ne prihvaćaju bolest ni svoju situaciju.
- Nedavno sam bila kod jednog starijeg gospodina koji mi je rekao da njemu ne treba pomoć. Odbijao je razgovor i rekao mi da jedino želi otići na svoje selo. Pitala sam koje je to selo, kako je živjeti u tom selu i malo po malo smo počeli razgovor, kaže Veronika naglašavajući da se mnogi boje takvih razgovora iako su im potrebni.
Situacije znaju biti vrlo složene i često nadilaze okvir jedne struke. Prisjetila se i mlade žene koja je imala rak dojke i metastaze, a iza koje je ostajala šestomjesečna beba. Zbog te je situacije morala odstupiti od majčinske uloge u korist svoje majke koja je tada imala 80 godina. Ta mlada žena je bila poprilično uplašena zbog činjenice da je imala supruga koji je bio osoba s invaliditetom, a njena majka je bila starija, pa je dvojila hoće li uspjeti podići njeno dijete. Treba se puno raditi na koordinaciji sa drugim službama jer bez toga se ne mogu riješiti ovakvi složeni problemi, prisnažuje Veronika.
Glazba kao most prema sjećanjima
Muzikoterapeutkinja Tea Požgaj Marušić, apsolventica muzikoterapije, zaposlena je u splitskom Hrvatskom narodnom kazalištu gdje pjeva u operi. Volontira u Udruzi za palijativnu skrb i često s Lindom odlazi u hospicij. Za glazbu u muzikoterapiji kaže da je alat za rad na ne muzičkim ciljevima. Ta mlada i samo na oko krhka Varaždinka prebirući tipke klavijatura i pjevajući poznate stihove, umirućim pacijentima priziva lijepa sjećanja iz njihova nekadašnjeg bezbrižnog života.
Otkriva kako se muzikoterapeut prvenstveno fokusira na reminiscenciju života pacijenta zbog čega ih vrlo često pita koju su muziku voljeli dok su bili mladi, koju su rado slušali kroz odrastanje, ali i što su slušali njihovi roditelji.
- Kroz terapiju sam im svirala doslovno sve. Jedan je pacijent zaželio Led Zeppelin, drugi Thompsona, neki su tražili Olivera Dragojevića, a bilo je i onih koji su poželjeli neke od pjesama Tereze Kesovije. U prosincu puno traže božićne pjesme. Shvatila sam da traže muziku koja ih smiruje, što i je osnovna funkcija muzikoterapije u palijativi.
Zanimljivo je kako pacijenti, ako mogu, rado pjevaju, a Tea dodaje da ako čovjek sluša muziku i usprkos tome što ne pjeva njegove glasnice vibriraju kao da pjeva. Prisjetila se situacije u kojoj je čovjek bio u komi i kojem je na klavijaturama odsvirala i otpjevala pjesmu koju je neizmjerno volio. Čovjek je u tom momentu podigao ruke i niz obraz su mu potekle suze. Istu večer je umro.
Kreativno izražavanje kao katarza
U hospiciju terapeuti znaju provesti i nekoliko sati gdje prvo razgovaraju sa zaposlenicima, odnosno medicinskim sestrama, liječnicima i koordinatorima timova nakon čega odlaze u sobe pacijenata. Zaposlenici im vrlo često kažu kako njihova struka nije adekvatno validirana i to im pada teže nego rad sa pacijentima. No, unatoč tome rijetko doživljavaju burnout.
U Udruzi za palijativnu skrb aktivan je i Boris Veronika, magistar grafike i profesor likovne kulture kao art terapeut koji kaže da mu je kao likovnjaku oduvijek bilo jasno koliko je kreativno izražavanje važno, pogotovo za palijativne bolesnike. Crtanje kao medij služi da se izraze osjećanja, nije važno crtačko umijeće.
Najupečatljivije se sjeća mlade žene koja je nacrtala ogroman plamen preko cijelog lista i prokomentirala da tako doživljava svoju bolest, kao plamen koji uništava sve, koji je izbrisao čitav njen život, dok je na posljednjoj radionici nacrtala jako puno sadržaja od kojih je bolest samo maleni dio njenog životnog iskustva.
Iz toga se vidjelo kako se njen doživljaj bolesti sasvim promijenio i dao odgovor na pitanje "imam li ja bolest ili bolest ima mene?". Takvi crteži su često katarzični i donose raznorazne uvide, zaključuje Boris.
