Hajduk, njegove pobjede, pa i porazi, odlasci na utakmice, gostovanja, dočeci – vječna su inspiracija. Opisane su hajdučke godine od strane mnogih uglednih pera. Puno je tu srca, ljubavi i uspomena.
Ovih je dana izašla još jedna knjiga, još jedno hajdučko štivo koje donosi trenutke kada se mi, zaraženi bijelom bojom, odvojimo od svakodnevice i razgalimo dušu hajdučkim uspomenama.
Ovoga puta susrećemo se s romanom.
Mladi pisac Ante Jeličić Beleca, porijeklom s Hvara, odakle potječe i obiteljski nadimak, kroz formu romana opisao je jednu priču o Hajduku koja čitatelja nipošto ne ostavlja ravnodušnim. Ante je rođen 18. kolovoza, na isti datum kao i otac hrvatske književnosti Marko Marulić, što se u najmanju ruku može smatrati zanimljivim. Njegova knjiga Ljubavna hajdučka priča dostupna je putem internetske prodaje.
Ovo je tvoja četvrta knjiga. Kako je došlo do ideje za pisanjem romana o Hajduku?
Hajduk svi mi nosimo u srcu. Ne postoji nigdje takav Split, takva Dalmacija, niti takva opčinjenost nekim klubom, i to je ono što nas čini posebnima. Inspiraciju sam dobio na povratku iz New Yorka. Pri slijetanju u Zračnu luku Franjo Tuđman u Zagrebu kasnio je polazak za Split. Tada sam sreo tadašnjeg predsjednika Hajduka – popričali smo o knjigama, nakon čega sam došao doma u Split i shvatio da je najljepšu ljubavnu priču na ovim prostorima ispisao Hajduk. Odlučio sam i ja iznijeti svoj pogled na moje 'Bile'.
Tako nam je jedan odgođeni let donio novo hajdučko štivo. O čemu se zapravo radi?
Radi se o romanu. Likovi su smješteni u Kineski zid, pored Poljuda. Isprepleo sam lajtmotiv Hajduka s hajdučkom pričom i Popadićevom poezijom jer ga jako volim. On je napisao i Skitnicu i Svoju zvizdu slidim. Također, sve je rečeno u Oliverovim ljubavnim pjesmama. Naravno, čovjek ne može zaobići Hajduka ako se želi baviti emocijom Dalmacije. Svi mi koji smo ovdje rođeni, kao i oni koji ovamo dođu i zavole Hajduka, znamo što je to – teško je objasniti riječima, ali eto, pokušao sam.
Znači, svi kampaneli Dalmacije su uključeni. Što te veže za Kineski zid, gdje su živjeli i Boris i Dino Dvornik?
Tako je. Tu je i osobna povijest – moja nona, kada je prvi put došla u Split, bila je podstanar u Kineskom zidu, mama mi je tamo živjela, a ja sam kroz djetinjstvo i splitske priče, kao i kasnije, kada me otac vodio na utakmice na Poljud, odrastao s Hajdukom. Sve je to klijalo u meni i rezultiralo romanom.
Likovi su fiktivni, a glavnog lika sam radio prema Leu Lemešiću, ikoni Hajduka, koji je dobio nadimak Rico. Glavni ženski lik zove se Danica – nakon svake utakmice na Poljudu pogledam u nebo; ako je kišan dan, uvijek vidim samo jednu zvijezdu. To je zvijezda Danica – Ricova zvijezda vodilja.
Fotografije za knjigu radila je mlada umjetnica Tea Cvitanović, a predgovor je napisao novinarski bard Slaven Alfirević, koji Hajduk prati od malih nogu. Upoznali smo se u sportskom duhu – pored dvorane KK Split.
Što osjećaš kada si na Poljudu?
Volim na utakmicu doći dosta prije, osjetiti svaku pjesmu. Nekad mi dođu suze, a kada imam privatno teške trenutke, na Poljudu se osjećam slobodnim, kao da sve probleme riješim. I u sreći i u tuzi, na Poljudu se osjećam kao doma. Hajduk je sreća, konstanta i svakodnevnica kojoj se uvijek vraćamo. Zato se nadam da će ljudi zavoljeti moju Ljubavnu hajdučku priču.
Ante je bio i uspješan rukometaš te je ušao u Guinnessovu knjigu rekorda kao najmlađi izbornik rukometne reprezentacije, kada je vodio žensku i mušku reprezentaciju Australije. Tada se slikavao s trofejima u Hajdukovoj majici – sve je kod Ante Jeličića Belece u znaku voljenog kluba.
