‘Ispravni su zaključci prvostupanjskog suda da se ne može sa sigurnošću zaključiti da su tri muškarca bili žrtve Filipa Zavadlava u tolikoj mjeri da bi takvo postupanje imalo značaj bezobzirne osvete. Da su žrtve pripadale narkomanskom miljeu ne proizlazi iz iskaza brojnih svjedoka jer nisu decidirani ili nemaju saznanja o tim okolnostima. Svjedoci općenito iskazuju samo o tome da su oštećenici dolazili u stan iznuđivati novac i prijetiti te da su jednom napali optuženika nožem, iako ni u tom dijelu nije potvrđeno da bi se radilo o trojici oštećenika, već samo o dvojici.’
Ključni su ovo detalji iz presude Visokog kaznenog suda u Zagrebu, presude kojom je potvrđena odluka suda u Splitu u postupku protiv Filipa Zavadlava (29): trojicu muškaraca ubio je rafalima iz Kalašnjikova i za to dobio po 12 godina zatvora, odnosno jedinstvenu kaznu od 35 godina iza rešetaka! Još to, doduše, nije pravomoćna presuda, zbog izrečene visoke kazne postoji mogućnost žalbe u trećem stupnju (koju će iskoristiti obrana i tužiteljstvo), o čemu će odlučivati Vrhovni sud RH.
Možda malo suhoparno zvuče najvažnije rečenice iz obrazloženja suda u Zagrebu napisanog na 26 stranica (ima tu još detalja iz kojih je jasno kako su suci Visokog kaznenog suda ‘ušli’ u problematiku slučaja), ali s pravnog aspekta to su doista najbitniji elementi. Jer dobar dio postupka, prvog i ponovljenog, otišao je na ispitivanje svjedoka i izvođenje dokaza koji bi nedvojbeno pokazali je li u pitanju bio zločin ‘iz bezobzirne osvete’. Takvo ubojstvo više nije ‘obično’ nego postaje ‘teško ubojstvo’, što je kvalifikatorni oblik kaznenog djela za koje je moguće izreći kaznu do 50 godina zatvora. Dakle, u konkretnom slučaju za Filipa Zavadlava je to razlika od 15 godina zatvora, a možda i više…
Krvavi pohod kroz Varoš
U prohladno, ali sunčano popodne prije gotovo šest godina, 11. siječnja 2020., kroz Varoš su počeli odjekivati puščani meci: Zavadlav je u niti deset minuta krenuo u svoj krvavi pohod, prvo rafalima eliminiravši na Šperunu Marina Bobana i Juricu Torlaka koji su taman došli s motorom Yamaha XT. Iako je Torlak uspio pobjeći u obližnje dvorište, ubrzo je i on preminuo od smrtonosnih ozljeda, kao i Boban, odnosno Marino Ožić Paić kojeg je Zavadlav izrešetao koju minutu kasnije u Radmilovićevoj ulici, na Suzuki Burgmanu. Pokušao je doći i do četvrte žrtve, no Jerko Malvasija nije bio u obiteljskoj kući u Kamenitoj. I dok su sirene odjekivale gradom, dok je uži centar Splita doslovno preplavljen svim mogućim policijskim snagama, a građani se pozivali da ostanu kući, tada 24-godišnji Fićo, kako su ga poznanici i prijatelji zvali, hladnokrvno je odbacio AK-47 i streljivo u kontejner te krenuo prema stanu na Skalicama… Dva sata kasnije, uz posredovanje socijalnog radnika koji je dolazio kod obitelji Zavadlav, osumnjičeni za egzekuciju trojice muškaraca predao se u kvartovskom kafiću.
Suđenja i ponovljeni postupci
Prvo suđenje je završilo munjevito za hrvatske standarde, već u veljači 2021. godine Zavadlav je osuđen na 40 godina zatvora zbog tri kaznena djela ubojstva, ali i općeopasne radnje – hici iz automatske puške pogodili su motor Hyundaija koji je slučajno nailazio uskom uličicom, automobila u kojem su bile dvije žene i muškarac. Nikakve mete, slučajni prolaznici, koje je od smrti dijelilo tek koji centimetar drugačijeg nagiba otvora Kalašnjikova u rukama Filipa Zavadlava.
Ta je presuda ‘pala’, viši sud je inzistirao na detaljnijem utvrđivanju motiva, trebalo se kvalitetnije analizirati potencijalna ‘bezobzirna osveta’.
U ponovljenom postupku međutim isti rezultat. Ponovno 40 godina, ponovno je u pitanju obično ubojstvo. No tijekom tog drugog postupka je detaljnije utvrđeno pitanje motiva, odnosno isključena bezobzirna osveta, što je Visoki kazneni sud prihvatio. Izmijenjena je tek odluka o visini kazne, za sada mu stoji tih 35 godina strogog zatvora.
Analiza motiva i kazne
Cijeli postupak je zapravo podijeljen na tri segmenta, međusobno isprepletena, ali i vidno odvojena. Prvi i drugi su isključivo pravosudni: gotovo šest godina traje sudski postupak gotovo isključivo kako bi se utvrdilo jesu li u pitanju teška ubojstva iz bezobzirne osvete ili ‘obična’ ubojstva, što je prvi element, a zatim dolazi i taj drugi segment, pitanje kazne za zločin.
Visoki kazneni sud je u svom obrazloženju eksplicitno naveo kako može postojati motiv, no treba se dokazati ovaj dio ‘bezobzirne osvete’.
-Imajući u vidu podrobnu analizu dokaza, na takve zaključke mogu upućivati samo određeni indiciji sadržani u iskazima svjedoka koje prvostupanjski sud smatra nedostatnima za zaključak o lišavanju života sve trojice oštećenika kao rezultat bezobzirne unaprijed planirane osvete. - konkretni su suci u Zagrebu.
Kako je otpao taj kvalifikatorni element, posvetili su se pitanju kazne. Za njih je po 15 godina zatvora ipak bilo prestrogo, umanjili su sankciju na po 12 godina za svako ubojstvo, a onda izrekli jedinstvenu kaznu od 35 godina.
Junak ili zločinac?
Što nas dovodi do trećeg segmenta ovog tragičnog slučaja, jedinstvenog u motivima, ali i u dramatičnim posljedicama. Dio javnosti, značajan dio građana, od samog početka gotovo da je navijao za Filipa Zavadlava, praktički su ga predstavljali kao heroja koji je nešto poduzeo kada su mehanizmi pravne države zakazali. A mladić je onda stao u obranu brata i obitelji. Pa su i nakon presude Visokog kaznenog suda krenule priče ‘kako Filipa treba pomilovati’, kako kazna treba biti puno blaža, a sve je to bilo garnirano potpuno lažnim navodnim istinitim događajima u sudnici!
Naime, po društvenim mrežama se širio navodni transkript razgovora suca i optuženog u kojem Zavadlav tobož govori ‘sretan sam što sam uklonio te tri osobe koje su prodavale drogu po mom Splitu’ i ‘prijavljivao sam ih policiji čak tri puta, ali nisu reagirali’… Ima još teksta u tom transkriptu koji se, naime, nikad nije dogodio.
Filip Zavadlav nikad, ali baš nikad, nije priznao zločin! Dapače, cijelo vrijeme suđenja na različite načine je ismijavao pravosuđe i pokušavao na razne načine sve skupa oduljiti. Ne kako bi došlo do zastare, jer je to praktički nemoguće, nego kako bi što dulje zadržao svjetla reflektora pozornice i medija na sebi, kao ‘osoba koja pokazuje elemente narcističkog ponašanja’, između ostalog su utvrdli vještaci iz Klinike za psihijatriju Vrapče.
Ne samo da nije priznao zločin, nego cijelo vrijeme postupka tvrdi kako nije kriv, kako je ovo sve jedna velika pogreška, jer on uopće u to vrijeme nije bio u Splitu nego na brodu… Nikad nije izrijekom potvrdio i poimenice naveo trojicu ubijenih kao osobe koje su ga maltretirale i ucjenjivale! Nikad nije rekao da su upravo oni prodali drogu njegovom bratu Stanislavu Zavadlavu i da su upravo oni dolazili u njihov stan i tražili od njega, kao jedinog koji zarađuje, novce za tu drugu. Filip Zavadlav je samo spominjao neke momke s kojima se jednom sukobio, na Matejuški, a prave motive tog sukoba nikad nije iznio na suđenju. Jer je, sasvim sigurno, unatoč luckastom ponašanju i sam svjestan da bi takvo priznanje gotovo sigurno uvelo u spis i bezobzirnu osvetu, a to bi onda značilo – 50 godina zatvora.
Dakle, za one koji smatraju da je danas 29-godišnji Filip Zavadlav junak, ne moramo uopće ići toliko daleko i podsjetiti na neke osnovne elemente vladavine prava, a ne Divljeg zapada, ne moramo pitati što bi bilo kada bi likvidirana na ulici bila njihova djeca ili bližnji… Nije potrebno, dovoljno ih je podsjetiti na ponašanje Filipa Zavadlava u sudnici. Pored činjenice da nije priznao zločin (unatoč dakle DNK tragovima na odbačenom Kalašnjikovu, snimkama video-nadzora, očevicima…), svih ovih godina najstariji od braće Zavadlav zaje…. sud: trenutačno ga zastupa šesti odvjetnik (samo se Branko Šerić zadržao nešto duže); traži izuzeće svih sudaca zbog nepristranosti; naglo mu nastupa amnezija pa tvrdi ga ne razumije hrvatski jezik, govori samo na talijanskom; sućuti prema žrtvama (bez obzira na njihovu kaznenu evidenciju) nema niti malo već ih naziva ‘crkotinama’ na što ga je uredujuća sutkinja gotovo izbacila iz sudnice;…
Da je junak kakvim ga smatraju, možda je mogao krenuti drugim putem, doista prijavljivati zlostavljanje i ucjene policiji (što u stvarnosti, unatoč lažnim tekstovima po društvenim mrežama), prihvatiti ponuđenu pomoć susjeda, socijalnog radnika, drugih dobrih osoba koje su postojale u njegovom životu, otići ponovno na brod, navigavati, sve osim ovoga što je napravio.
