U okviru manifestacije Mjesec knjige u Gradskoj knjižnici Marka Marulića – knjižnici Dalmatini, predstavljena je splitska pjesnikinja Vanja Škrobica. Tema književnog susreta 'Plavi nokturno' bio je prijevod hrvatske književnosti na strane jezike. Recitacije pjesama publika je mogla čuti na engleskom, francuskom, ali i španjolskom jeziku.
Pjesme o prolaznosti i sjećanju na rodni, dalmatinski kraj
Vanja Škrobica poezijom je opisala svoj intimni svijet te ga bogatstvom doživljaja odlučila podijeliti s okupljenom publikom, i tako, zauvijek otrgnuti od zaborava svoj slatinski zavičaj, njegove ljepote i ljude, uspomene na obitelj, dane djetinjstva, odrastanja i djevojaštva. Učinila je to na slatinskom govoru čakavskog dijalekta čiji je izraz doprinio zvučnosti i sentimentu njezinih stihova.
Iako je osjećaj prolaznosti i tuge njezina nit vodilja, ona se ne predaje već se nastavlja boriti sa svim životnim nedaćama i nepravdama. Ne posustaje, nalazeći snagu u sjećanju na rodni kraj, more, čiovski ambijent i svoje drage. Mirisi i boje Mediterana jednostavne su i žive slike kojima predočava svijet svoj svagdašnji. Jer kao pjesnikinja rodnog mjesta koristi brojne motive iz života ljudi na otoku, slike starih otočkih kuća, kala, štrada, otočkih pejzaža te radosti i tuge u živim slikama iz života otočana, jer kako starimo tako i raste potreba za vraćanjem u mladost i težnji da sve otrgnemo iz zaborava prošlosti.
Okupljenima se u pozdravnom govoru obratila Grozdana Ribičić, ravnateljica Gradske knjižnice Marka Marulića, a o metafizici i ukorijenjenosti, riječima i izvoru razgovaralo se s Ljubicom Srhoj, Jasenkom Splivalo i Neli Ružić. Događaj je moderirala Lada Burić, dok je na gitari zasvirao Silvio Bilić, jedan od 17 najboljih mladih gitarista u Europi.
Čakavskim govorom njezina rodnog kraja oslikava govor predaka
„Svi osjećaji koji se miješaju, osjećaj radosti, nade, straha, razočarenja i naposljetku tuge zapravo su njezine ispovjedi nama. Ispovjedi i sjećanja u koje unosi dosta od svoje privatnosti izrazila je baš slobodnim stihom.
Prva zbirka poezije naše autorice ima naslov 'Škafetin', autobiografski je zapis. Ovaj njezin Škafetin ja najrađe uspoređujem sa školjkom bisernicom. U ovoj školjki oblika škrinje lako je pronaći dragocjenost. Prvotno srcem pa onda asocijacijom. To ih i čini posebnima. Kada iz okusa i boje riči izraste intiman i osoban svijet predanosti te izraste do pitanja o smislu našeg životnog putovanja, onda to moramo nazvati draguljem.
Druga zbirka naslovljena 'Di je sad moji' osamnaest' ispovijed je pjesmama punim nespokoja, ljubavne čežnje, krika u gluhoći samoće, nostalgije za prošlim iznevjerenim obećanjima mladosti te sjete za onima kojih više nema.
U trećoj zbirci 'Plave beside' dominira sjećanje na prolaznost no ovo sjećanje izrazilo je zrelu višeslojnost njezine poezije. Prvi sloj odslikan je u načinu njezina izričaja. U čakavskom govoru njezina rodnog kraja ona oživljava govor naših predaka, na način koji ih čuva od praha zaborava. Sjećanjem. Sjećanjem na prolaznost. Od 'prolaznosti' koja je obično uvijek živuća u nama. Vječno. Ili barem: sve dok nas ima“, komentirala je rad Vanje Škrobice Ljubica Srhoj, profesorica hrvatskog jezika i književnosti.
Djelić doživljaja s ove dalmatinske književne večeri ostati će zapisan i u redcima ispod, u pjesmi naziva "Eutanazija sjećanja", koju je autorica pročitala, a publika ju pljeskom prihvatila.
"riskiram povratak u rodni kraj
on nije više ono što bijaše
ni ljudi, ni mi nismo isti
u njihovom društvu
ni teme naših razgovora
iako me još uvijek
tamošnje nebo
osvaja tajnovitošću
a zvijezde su jednako sjajne
nebo se samo čini moćnim
a zapravo se boji zore plave
nije to više moj stari dom
svjesno riskiram povratak
dočekala me, od prošlog ljeta,
zaboravljena zdjela
na kamenom stolu pred kućom
poštanski sanduk
pun reklamnih letaka
naši izblijedjeti ručnici
za kupanje
na sušilu ispod loze
riskirala sam povratak
morala sam konačno
oprati posteljinu i
naše cvjetne jastuke
obrisati preostale tragove
tvojih prstiju na ogledalu
zimski vjetrovi raznijeli su
mirise prošlogodišnjeg
zajedničkog ljeta
danas skrivamo poglede
bila je dovoljna jedna
nehotično izgovorena riječ
da naše ljetne zavjete
učini ništavnima
znala sam da riskiram
povratak u rodni kraj
pokušavam se nasloniti
na Zid plača
i eutanazirati sjećanja", stihovi su autorice kojima je završen ovaj književni susret.
