Tekst „Laughing wild“ američkog dramatičara Cristophera Duranga prvotno je bio smješten u kasne američke osamdesete i poslužio je autoru kao kritika vlastita društva. U istom je ključu Marko Torjanac napravio sjajnu preradu, satiričku fantaziju koja je smještena u Hrvatsku 2132. godine. Za režiju je zaslužan Mario Kovač, a za produkciju Teatar Rugantino & Kazalište Planet art. Radnja se događa na međi stvarnih događaja i lucidnih snova dvaju glavnih likova, do te mjere otuđenih i društveno nebitnih da se zovu Ona (Gorana Gadžić) i On (Marko Torjanac). Jedan njihov slučajni susret i histeričan konflikt pored police s konzervama tune otkriva nam svijet dvije odbačene i oštećene osobe kojima psihoterapija i stigma mentalnih bolesnika otežava oporavak, ali i daje mogućnost da svijet vide manje ukalupljeno od poslušnika među kojima žive.
Mrzim ljude i sve na H!
Predstavljajući se publici, On vrlo brzo ističe da mrzi ljude. Politika ga je u svim svojim segmentima razočarala, a još jedan velik udarac na psihu nemogućnost je percepcije Boga. Ogorčen na neku pjevačicu koja je prilikom primanja nagrade rekla da svoj uspjeh duguje Bogu, On dovodi situacija ad absurdum i kaže: „Bog prespava holokaust, ali ima vremena da tebi dodijeli nagradu!“ On je uvjeren da je Bog požalio što je stvorio ljude te da najviše mrzi „ove na H: Haićane, homoseksualce i one 'Bog i H, H, H...“ Naravno, uspostavit će se da On uopće ne polemizira s Bogom, nego upućuje kritiku svima onima koji ga svojataju i u njegovo ime stvaraju listu normalnih i onih koji će gorjeti u paklu.
Najefektniji dio predstave prikazuje kombinaciju snova oba lika: Ona je moderna Željka Ogresta, voditeljica vlastita talk-showa u 2132. godini, a On je beatificirana hrvatska političarka Željka. Potonja je u konkurenciji s Putinom proglašena svetom, provedbom svetog referenduma uvela je novu Božju zapovijed, a kad je voditeljica pita o njezinu žezlu sa zemaljskog kuglom na sebi, političarka odgovara: „Ovo je jedno antikno žezlo iz vremena kad se mislilo da je zemlja okrugla.“ Kad voditeljica zbunjeno primijeti da Zemlja jest okrugla, političarka se dobroćudno nasmije: „Ma nije nikad ni bila. Ljudi bi ispali s nje!“ Metaforu mentalnog nazadovanja civilizacije nije potrebno dodatno objašnjavati.
Političarka zatim zaključuje da će se prevelik broj Hrvata reducirati padanjem s ploče zemaljske, Srbi će se (zbog vlastite sigurnosti, sic!) držati u ograničenim prostorima, a strance koji se ne budu pridržavali hrvatskih pravila čeka smrtna kazna. Hrvatska će postati „raj za kraj“ – zemlja za vjerski turizam i hospicij za terminalne bolesnike. Kad Ona i On napokon uvide da su likovi istoga sna, pokušaju rješavanjem svoga konflikta vratiti svijet u ravnotežu, no kad se uključe u protest za boljitak, glas hrvatskog političara izruga ih komentarom da su njihovi pokušaji „da umreš od smijeha“, ali ne treba ih dodatno ismijavati jer se radi o bolesnim osobama.
O izvedbi
„Za umrijet od smijeha“ može se pohvaliti lijepom komunikacijom s publikom. U interakciji glumaca i gledatelja uvijek može doći do nepredviđenih situacija ako gledatelj ne podilazi glumačkom uvjerenju, no ovdje je komunikacija bila suptilna i obostrana. U glumačkome dijelu potpuno je dominirao Marko Torjanac koji je od svojega lika uspio napraviti biće s kojim suosjećamo i s kojim se (a ne kojemu) smijemo, dok je lik Nje ostao samo histeričan, neartikuliran i nesretan. Početak i kraj predstave poprilično su razvodnjeni u odnosu na dinamičnu središnjicu koja se odvija u glavama glavnih likova. Scenografija koja se iz trgovine pretvorila u voditeljski studio školski je primjer kako se s malo može napraviti mnogo, pogotovo u specifičnom prostoru kao što su podrumi Dioklecijanove palače. Na kraju, dobro je što su tvorci predstave ovakvu dramu nazvali satiričkom fantazijom, a ne komedijom. Mnogi su dijelovi umjesto smijeha izazivali podignute obrve i nelagodu, a neki su odlično pogodili mogućnost groteskne budućnosti Hrvatske koja bi zbog gluposti ljudi (koji nisu zatvoreni u ludnice) zbilja mogla postati raj za kraj