Izgleda da je bilo tako davno kad smo tih ranih 90-ih sjedili uz televizore i napeto iščekivali nove utakmice ili mečeve hrvatskih sportaša. Tada, iako mlada i tek stvorena država, nacionalni naboj je bio posebno izražen i svaka vijest gdje u inozemstvu nastupaju ili medalje osvajaju hrvatski sportaši, budila je u svakom Hrvatu osobiti ponos i bilo nam je pomalo nestvarno da netko spominje Hrvatsku na televiziji!
Ono čega se posebno prvog sjećam je hrvatska košarkaška reprezentacija i legendarni susret 1992. godine na Olimpijskim igrama protiv američkog Dream teama, protiv najboljih američkih (i svjetskih) košarkaša svih vremena i trenutak kad smo poveli zakucavanjem Arapovića. Kakva je to radost bila! To je bilo srebro zlatnoga sjaja!
Jedan veliki prijatelj hrvatskih košarkaša i svojevrsni njihov uzor bio je tada solinska stijena - "hrvatski tigar" Branko Cikatić.
Tih 80-ih godina prošlog stoljeća harao je ringovima diljem svijeta, bio je posebno omiljen u Japanu i osvojio je niz europskih i svjetskih titula u full contactu, tajlandskom boksu i kickboksingu.
Krajem 80-ih bio je najpopularniji borac svijeta, ispred super poznatih (glumaca i boraca) Van Dammea i Chucka Norrisa osvojio je Zlatnu rukavicu od strane vrlo prestižnog Karate Budo Magazina!
Do te 1993. godine bio je održan samo jedan kickboxing turnir pod nazivom K-1 i nitko tada nije znao kakvu će povijest ispisati najjači borci svog vremena tada. Svi najjači nastupali su tada u ovoj prestižnoj organizaciji pa je tako u Tokiju pred više od 12 tisuća posjetitelja tog 30. travnja 1993. godine održan prvi Grand Prix u povijesti. Tradicionalan japanski način organizacije - eliminacijski turnir kojeg je osvojio upravo naš Branko Cikatić. Na turniru je nastupalo osam vrhunskih svjetskih boraca, netko bi se usudio reći, najboljih ikada na jednom mjestu: Peter Aerts, Ernesto Hoost, Branko Cikatić, Maurice Smith, Toshiyuki Atokawa, Todd Hays, Changpuek Kiatsongrit i Masaaki Satake.
Znali su kakvu priliku imaju, znali su da će jedan od njih ući u povijest, znali su što znači japanska publika a napose promocija i nevjerojatna produkcija koja je onda bila pojam u svijetu borilačkih vještina i svi se nadali da će otići do kraja i biti pobjednik o kojem će se dugo pričati. Najveći favorit bio je nedodirljiv surinamski Nizozemac Ernesto Hoost, do tad neprikosnoven vladar ringa uz jednako opasnog Petera Aertsa.
Branko Cikatić je imao druge planove, svoje planove, odlučio je da će to biti on. Nitko ga nije podcijenio ali nije bio neki poseban favorit možda baš zbog godina. Njegova tvrdoglavost, želja za pobjedom i uspjehom te prgavost u ringu pomogla mu je da savlada jednog od najboljih Muay Thai boraca svih vremena, Changpueka Kiatsongrita, inače sedmerostrukog prvaka svijeta u Muay Thaiju kojeg je Branko nokautirao lijevim krošeom u prvoj rundi.
U polufinalu je pobjedio manje poznatog Japanca karataša Masaakia Sataku, također nokautom ali u trećoj rundi.
I meč kojeg je čekala cijela nacija i cijeli svijet. U tada neviđenom borilačkom ambijentu, događaj kojeg su pratili milijuni gledatelja, Cikatić je u finalu dočekao najvećeg kickboksača svih vremena Ernesta Hoosta, koji je prethodno savladao jednog od najboljih kickboksača svih vremena Petera Aertsa te Mauricea Smitha.
Branko Cikatić je u strašnom meču nokautirao Hoosta desnim krošeom u prvoj rundi i postao prvi K-1 Grand Prix osvajač u povijesti i šokirao borilački svijet. Pobijedio je najjače borce svog vremena kao najstariji na turniru (38 godina i 208 dana), prije toga osvojio kao amater i profesionalac sve što se moglo osvojiti a danas sa vremenske distance, nakon tih skoro 30 godina, mnogi ga i dalje smatraju velikanom K1 i kickboksinga koji nije pao u zaborav.
Pomozimo legendi hrvatskog sporta
Pogođen teškom bolesti (plućna embolija i sepsa), zadnjih godina bori se za svoj život uz obitelj i nekoliko dobrih prijatelja, i na veliku radost svih dobronamjernih ljudi, lagano se oporavlja i vraća u život.
Zbog silnih troškova liječenja, pomogli su mu pojedince institucije i prijatelji, ali sve je to nažalost nedostatno da mu oporavak bude što brži. Njegova obitelj, točnije supruga Ivana i kćer Lucija pokrenule su crowdfunding kampanju za pomoć u rehabilitaciji.
Više informacija o tome je dostupno OVDJE.
Posebnu sreću i ponos doživio je kad su mu u čast prije nekoliko dana borilački prijatelji održali borilačku reviju u Saloni a još više je bio ponosan što su mu se putem društvenih mreža obratili uz pozdrave podrške svjetske legende i borilački velikani poput Bassa Rutena, Ernesta Hoosta, Musashija, Raya Sefa, Semmy Schilta, Hesdy Gerges i mnogi drugi.
Naći snage ustati kad padneš je najteže i to mogu samo istinski pobjednici i šampioni.
Branko, svijet te nije zaboravio, i dalje navija za tebe!
