Kada se netko 60 godina bavi fotografijom, a 45 godina snima u turističke svrhe možete samo zamisliti koliko u arhivi ima fotografija. Naš današnji sugovornik, poznati splitski fotograf, Boris Kragić ih ima više od šest milijuna i to onih digitalnih, dok crno-bijele ne može izbrojati.
Sin slikara Emanuela Vidovića, Veljko, "kriv" je što se Boris u svom ranom djetinjstvu počeo baviti fotografijom. Kako je Veljko bio fotograf okupio bi djecu iz Radmilovićeve ulice i pokazivao im fotografije. To je Borisu bilo silno zanimljivo, a tek kada je shvatio da je Veljkov otac Emanuel Vidović crtao po njegovim fotografijama to ga je još više fasciniralo.
Od kolaža do Fotokluba Split
- Uvijek sam imao osjećaj za fotografiju. Sjećam se da u to vrijeme 50- tih godina prošlog stoljeća nije bilo papira u bojama, pa sam od sjajnog papira izrađivao kolaže. To je bilo čudo. Tada sam definitivno shvatio da me zanima umjetnost, a kada sam završavao osnovnu školu počela me privlačiti elektronika. Ipak sam se odlučio upisati za grafičara. Tada sam u Grafičkoj školi postao stipendist Slobodne Dalmacije. Istovremeno sam išao u Fotoklub Split na tečaj fotografije. To je bila 1964. godina.
Priča da su ta dva razreda grafičara s vremenom postali nosioci napredne tehnologije Slobodne Dalmacije. Nakon odlaska iz Slobodne Dalmacije u Splitu je otvorio studio Magentu. Kada je počeo Domovinski rat pozvan je na Hvar gdje je otvorio fotografsku radnju pod imenom Hvart.
- Zahvaljujući tome imam najveću kolekciju portreta i fotografija Hvara. Iskreno samo sam na tom otoku fotografirao više od dva milijuna fotografija. Doslovno sam svaki dan fotografirao. Učio sam od najboljih fotografa onoga vremena. Sjećam se još i danas da mi je prvi fotoaparat, Kodak Retina 3C, donio otac iz Afrike.
Više od 80 izložbi
Borisove fotografije imaju prepoznatljiv rukopis, a to je mediteranski štih. Osim fotografija ima i najveću biblioteku na hrvatskom jeziku o fotografiji koju je marljivo prikupljao, pa su brojni znali dolaziti kod njega u studio posuđivati te materijale za svoju djecu koja su upisala školu za fotografe. Kroz svoj je rad uvijek sanjao da se na tržištu pojavi nešto što će fotografima olakšati posao stalnog mijenjanja uvjeta snimanja. Onda mu se želja ostvarila. Stigli su svemogući aparati, a to su bili digitalni fotoaparati koji su fotografima pružali velike mogućnosti.
No, pojavom digitalnih fotoaparata ljudi su skoro, pa prestali razvijati fotografije. Boris to ne smatra lošim jer, kaže, da za to više i nema potreba s obzirom da su danas računala zamijenila nekadašnje laboratorije u kojima su se razvijali filmovi iz fotoaparata. Na računalu se sve isto može raditi sa fotografijom, može je se prebaciti u crno-bijelu, mogu joj se mijenjati vrijednosti, vidjeti rez, smanjivati je ili povećavati.
Smojina marenda
Za života je održao više od 80 izložbi koje su mu otvarali predsjednici i književnici, te razni kulturni radnici. Najprepoznatljiviji će ostati po organizaciji Smojine marende koja se posljednjih 17 godina redovno održava 14. veljače na rođendan tog najpoznatijeg splitskog novinara i kroničara ondašnjeg grada. Na ideju o Smojinoj marendi je došao kada je shvatio da o Miljenku Smoji nitko nije govorio već su ga svi napadali. U dogovoru sa suprugom pokojnog Miljenka Smoje, {potpisao je ugovor o očuvanju lika i djela Miljenka Smoje.
- S obzirom da mi je bio susjed u Varošu, da smo zajedno radili u Slobodnoj Dalmaciji, a s njim sam i snimao i jedan dio njegovih reportaža i putopisa, kao i da me naučio sve o poslu odlučio sam se na organiziranje Smojine marende. To sam napravio zato jer sam mu želio nešto ostaviti u spomen s obzirom da sam s njim proveo puno vremena. Kada smo zajedno radili Smoje mi je savjetovao da kada budem radio reportaže prvo u mjestu trebam potražiti župnika, pa načelnika i tek onda kuhara. Poslušao sam ga, pa i danas tako putujem.
"Treba ti oko srca zaigrati dok to radiš"
Po njemu se fotografija danas dosta poboljšala i to zahvaljujući društvenim mrežama na kojima se mogu vidjeti prava mala foto umjetnička djela. Boris vidi i da mladi fotografi promatraju što im starije kolege rade što smatra dobrim za posao jer i on je isto pratio fotografe kada je počinjao s tim poslom. Na društvenim mrežama, kaže nam, danas postoje ljudi koji fantastično fotografiraju i imaju fenomenalno oko za detalj i kadar.
Dotakao se Boris i vrhunskih fotoaparata koje danas imaju neki mobiteli, a koji su svima koji se žele baviti fotografijom omogućili da to rade na najlakši mogući način. Čvrsto je uvjeren da je fotografija u glavi, a ne u fotoaparatu i da danas konkretno iPhone zna imati puno megapixela što je zapravo fantastično. Uvjeren je kako za izradu dobre fotografije ulogu uopće ne igraju samo megapixeli već je najvažnije da kvaliteta u pixelima bude prilagođena kvalitetnoj izradi fotografija.
- Fotografija je sve što fotografiraš ako ti je lijepo. Treba ti oko srca zaigrati dok to radiš. I to je tada u redu. To je onaj pravi momenat. Ja to osjećam svaki put evo punih 60 godina, poručuje.
